Izdvajamo

Kako smo rasuti na sve strane, razdijeljeni smo i po državama i po kontinentima pa i po poluloptama

Piše: Esad Tadžić


"Prijatelji stari, gdje ste?!", pitala bi Tereza Kesovija. Ja ne pitam, znam gdje ste - svuda vas po svijetu ima. Zato bih pitao: kako ste, šta radite?

Kako smo rasuti na sve strane, razdijeljeni smo i po državama i po kontinentima pa i po poluloptama. Mene evo australski pripala ova južna polulopta zajedno sa manjinom naše bratije, i tako se mi odavde obraćamo vama sa "vi gore".

E vidite, u tom grmu leži zec! Da se ovi naši mladi ne bi pitali kakav grm, kakav zec, moram prevesti da to znači "u tome je razlog" moga obraćanja. Dakle, to što ste vi kao gore, a ja kao dole, jeste uzrokom da meni ovdje dolazi zima, a vama - ljeto!

Eto, za nekoliko dana vam preporučeno, na vrijeme, bez greške, bez uticaja korone, stiže jos jedno taze, posve novo ljeto pa vi sad gledajte kako ćete da ga potrošite.

Ja vam želim da ga provedete u "dobrom zdravlju i raspoloženju" ili vam - sa puno radosti i sreće.

Ono ne treba sad previše tražiti pa da to k'o biva bude sreća:

- neka bude sreća kad ustaneš ujutro, a poboljeva te lijeva ruka, ali nije desna, jer desna je važnija, ako nisi baš "levat",

- neka bude sreća sto si nekako veseo, a mogao/mogla si biti tužan, za to uvijek ima razloga,

- neka bude sreća da si voljen, a još više da voliš, koliko hoćeš, bezuslovno, bezgranično, iz sve snage i niko ti ništa za to ne može,

- neka je sreća i to što ova godina ima jedan dan više od prošle...

Znam ja da vi to sve i znate i osjećate, ali nekako bude lakše, ljepše kad se međusobno “podržimo” te se i ja na ovaj moj način uključujem u to podržavanje. Ja zapravo za to momentalno ovdje u Australiji i imam više razloga jer kad se navuku mrki oblaci, dignu se vjetrovi, zapadaju teške kiše, ja se dohvatim svoje sehare najljepših sjećanja pa odaberem neki prelijep, ljetni dan. Možda baš onaj s mirisom lipa. Nije li to sloboda?

Nego, nešto mi ono opet "palo na pamet":

Kad sam ja ono bio mali, kao i inače, strastveno sam volio moj Stari grad, moju čaršiju u pitomom Potkozarju, moje drugare. Tako su moji školski drugari često dolazili meni, nešto češće nego ja njima, a evo zašto.

Ja sam imao, pored kuće i avlije za igru, zabavu, ali i za naukovanje, na raspolaganju i cijelu onu pijacu ispred kuće, zajedno sa svim stolovima, krovovima, pa čak i zidinama Starog grada. Naravno, to nije važilo četvrtkom, kada je bio pazarni dan.

Za lijepog vremena, moji bi drugari došli sa njihovim školskim tašnama, po stolovima bi se zauzeli položaji, pisalo se, prepisivalo, raspravljalo, ponajviše smijalo i zabavljalo...

Ozbiljan razlog okupljanja na mome terenu ponekad je bila i veća količina crtaćeg materijala i pribora koju mi je poklonio moj stariji rođak Muta. Puno sam volio svog rođaka i bio ponosan na njega, jer on je bio najbolji sportista i na međuopštinskom takmičenju osvojio prvu nagradu - veliki paket proizvoda Fabrike celuloze i papira Prijedor. A mislio sam da i mene voli moj rođak i to još više zato što je on bio onako velik i jak kao Tarzan i što me je zajedno sa mojim školskim stvarima i sankama podizao, ne samo od zemlje, nego više glave!

Jedne prilike imali smo za domaću zadaću da iscrtamo i vodenim bojicama obojimo kartu užeg zavičaja. Kako je bilo poznato da sam ja još čuvao onog crtaćeg materijala pa i onih blokova broj tri, samo po sebi se podrazumijevalo da će crtanje karata biti na pijačnim stolovima.

Bilo je pred početak ljeta, vrijeme blago, dan milovao.

Po vrhovima zidina grmovi gloginja i trnjina pretvorili se u nepregledne zelene grude sazdane od bezbrojnih nijansi zelenog lišća. Oko nas ogromna stabla topola i lipa nabujale krošnjama, a lipov cvat vec gospodario zrakom. Pokoje stablo drenjka već se bilo raskošno okitilo sićušnim plodovima.

Moja družina se već rano ujutro počela okupljati. Stigli su Ekrem “Ujnin” - “Pelko”, Kemo “Gajša”, Teufik “Tofko” Jakupović, rođak “Haća”...

Ja sam na prozorskom oknu precrtavao osnovne konture karte užeg zavičaja iz starog atlasa, a onda je svako docrtavao detalje. Kako je počelo bojanje, to su razlike među kartama postajale sve veće. Neko se služio posve rijetkim bojama, neko je nastojao biti posve detaljan...

Karte su na kraju bile završene i ostavljene po stolovima da se suše, a mi jedva dočekali da se uzveremo uz kamene zidove i dokačimo loza divljeg grožđa.

Oni prvi su već puštali indijanske borbene pokliče sa “tablje”, uzvišenog zaobljenog ugla stare tvrđave. Sve je to izgledalo tako veselo, tako predivno, ali se u času nadvi par tamnih oblačaka i krupne kapi kiše nenadano padoše naokolo, padoše po nama ali i po našim kartama.

U trku se spuzasmo niz one poznate kamene gromade pa dalje ka stolovima. Karte bijahu taman toliko kišnim kapima pogođene da se nije moglo raspoznati gdje su rijeke, gdje pašnjaci, gdje planine, gdje šumarci.

Brzo prenesemo naše listove pod krov da im damo šansu da se osuše.

Vremena više nije bilo da se crtaju nove, a popraviti se moglo vrlo, vrlo malo. Na kraju pokupismo svoje radove i u školu.

Nastavnica Rafija ozbiljno i odmjereno pregleda naše radove, polako se krećući od klupe do klupe. Kao i uvijek, ćutke je i mudro zbirala opažanja, odmjeravala, upoređivala...

- Vidim, jedna grupa vas ima nešto zajedničko: karte su vam slične po linijama granica, položaju nekih značajnih mjesta, puteva... ali ove boje šuma, livada, planina... šta je ovo?

Uglavnom svu svi znali šta se desilo, no svi smo se ušutili. Nastavnica i dalje stajaše gledajući u Tofkinu kartu kad Pelko prekinu napetu tišinu:

- Drugarice nastavnice, nama je pala kiša na uži zavičaj!

Naravno da je smijeh obuzeo cijelu učionicu, a nekako ponajviše našu nastavnicu kojoj se onaj ozbiljni izraz lica naglo pretvori u jedan veseli, razdragani.

Onda su još dugo sretne kiše padale na naš uži zavičaj.

Jednog dana, baš nekako kad su lipe cvale, na naš uži zavičaj poče iznenada da pada neka čudna kiša, kiša granata...

Sad lipe ponovo cvatu tamo gore u našem užem zavičaju.

Sretno vam ljeto, tamo gore!

 

mojabih.oslobodjenje.ba

Budite ponosni na naše kozaračke borce, oficire i generale armije Republike Bosne i Hercegovine. Budite ponosni na naše očeve i majke, braću i sestre, jer oni živješe i umiraše časno. Budite ponosni jer pripadate narodu koji tlačen, proganjan i na pravdi Boga ubijan, a koji druge nije tlačio, proganjao i na pravdi Boga ubijao! Spram dušmanima budite ponosni i prkosni, a spram svojom braćom i prijateljima ponizni i milostivi! Neka nas sviju Uzvišeni Allah na tom putu pomogne!

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.