Izdvajamo

Mjeseci juli i august u mom kraju su dva najtoplija mjeseca, kad se temperatura penje i preko 40 stepeni Celzijevih. Meteorolozi, kad govore o vremenskoj prognozi, redovno daju i upozorenje stanovništvu da se bez velike potrebe ne izlažu suncu, nego da se drže hlada i da piju tečnosti što više. Mi logoraši, već dvije hefte nalazimo se na otvorenom, od zore do mraka, a poneki put i zanoćimo. Za nas upozorenja meteorologa ne važe, pa bez obzira da li sunce žari ili kiša pada, mi smo tu na pisti, kako smo je mi logoraši prozvali. Ima nas oko sedam stotina. U logoru se nalazimo oko dva mjeseca. Niti smo se kupali, niti brijali. Iznad nas sunce koje nemilosrdno prži, a ispod užareni i grubi asfalt. Hlada nigdje. Bude ga samo ujutro kad ne treba, kad je ionako hladno, a naša iznemogla tijela drhte od hladnoće. Noćas smo proveli noć u restoranu gdje nas je polovina čučila ili sjedila, a druga polovina prestajala. Bilo je tako tijesno da, kad čovjek hoće podići nogu da bi se odmorio, nema je više gdje vratiti, jer je neko već stavio svoju nogu na to mjesto.
Od rane zore molili smo stražare da nas puste na pistu, što su naposljetku i dozvolili. Jedva smo se dovukli do svojih mjesta, prosto padajući na vlažni i hladni asfalt. Polumrtvi, kao u nekom transu, zapadamo u nešto što se možda može nazvati snom. Kad bi se nekim čudom dogodilo da straže nema, čini mi se da bi dugo vremena prošlo dok bi se neko pokrenuo. Većina nas je već prošla nekakva isljeđivanja i malo ko ima da mu nisu ostali tragovi od torture. Na pisti smo zato što u svim prostorijama u cijelom kompleksu zgrada Rudnika željezne rude Omarska naprosto nema mjesta. Hangari za teške rudničke mašine, radionice, magacini i kancelarije, prepuni su logoraša, zbijenih poput sardina u konzervi. U pojedinim prostorijama sustanari su im golubovi koji su sa traverzni srali po njima, lepetali krilima i na njih otresali vaške tako da smo se za kratko vrijeme svi zaušljivili. Tim ljudima nisu dozvolili ni prozore otvarati gdje je to bilo moguće.
Ne znam da li je gore nama ili njima. Na pisti imamo barem svježi zrak, ali smo zato bili izloženi direktno pogledima stražara i prvi smo na udaru. Iznenada pade komanda.
-U vrstu!
Mi smo znali šta to znači, jer smo to i ranije radili. Četnici bi nas natjerali da legnemo potrbuške poredani u redove sa raširenim nogama. Oni iz sljedećeg reda morali su staviti glave među krake onima ispred sebe i tako sve do posljednjega. Nije se smjelo gledati u stranu nego samo u asfalt. Ako bi neko pogledao, pa ga stražar primijeti, gazio bi preko ostalih i tukao krivca ili čizmama ili kundakom puške u glavu i po plećima. Razlog što smo morali ležati u takvom položaju bio je da od ranog jutra pristižu novi logoraši, mještani Hambarina, Rizvanovića, Čarakova i drugih naselja zapadno od Prijedora. Takozvano Brdo.
I pored svih opasnosti mnogi od nas, koji smo bili u poziciji, gledali smo šta se događa. Zarobljenike su dovezli autobusima. Već su bili pretučeni da su jedva stajali na nogama, a još su na putu do bijele kuće morali proći kroz četnički špalir. Tukli su ih sa svih strana, svim i svačim: puškama, bejzbol palicama, električnim kablovima raznih profila, rukama i nogama. Ljudi su bauljali, posrtali, a mnogi su od udaraca i padali. Onda bi na te jadnike još žešće navalili po četiri i više odjednom. Bilo ih je koji su malaksali i ostali ležati na betonu, ali su nailazili sljedeći logoraši gazeći i saplićući se o njih.
Bijela kuća služila je nekad za odmor radnika u kratkim pauzama. Sada je pretvorena u jedno od najgorih mučilišta u logoru. Naveče četnici bi je praznili ubijajući njene stanovnike na razne načine, a pred zoru drugi logoraši bi sakupljali beživotna tijela, tovarili na kamionet dvotonac, a četnici bi ih odvozili van kruga.
Već tada smo naslućivali da ih odvoze u Kevljane, muslimansko selo oko šest kilometara udaljeno od Omarske. To je bio uzrok da je u bijeloj kući bilo mjesta. Kada se sve konačno smirilo nama su dozvolili da možemo sjesti. Potrbuške smo ležali oko četiri sata. Jedva smo pokrenuli utrnule udove. Pokušavali smo zauzeti mjesta gdje je ko ranije sjedio. Iza nas ostale su lokve znoja koje je vreli asfalt brzo upijao. Sjedili smo i šutjeli, zaokupljeni svako svojim mislima.
Ja sam gledao jato golubova na krovu upravne zgrade. Sve druge ptice: vrapci, švrake i ostala divljač su se naprosto razbježali, jer ih je rastjerala pucnjava, ali golubovi nisu pobjegli. Njih četnici nisu mogli otjerati svojom drekom i pucnjavom. Gađati golubove, to im je bila omiljena zabava. Kad bi koji put pogodili, golubije mrtvo tijelo bi se skotrljalo niz strmi krov, a četnici bi to vriskom proslavili čestitajući uspješnom strijelcu. Nakon svakog pucnja, golubovi bi se digli u zrak, vijali se neko vrijeme okolo, a onda opet sletjeli. Tako su se naduravali sa četnicima dok im zabava ne bi dosadila. Navijao sam za golubove i divio se njihovoj hrabrosti i odlučnosti. Upornost je bila njihovo jedino oružje. Tiho sam romorio sebi u njedra.
Od njih se zaista ima šta za naučiti. Golubovi, halalite ako sam vam kad u životu zulum učinio.
Neki su vidjeli da je stiglo vozilo sa hranom i glas o tome brzo se proširio među stanovnicima piste. Stanje se koliko toliko normaliziralo, pa su nam dozvolili da sa plastičnim kanisterima odemo i do vode, koja je od nas bila udaljena samo nekoliko koraka. Korita i česme bile su ispred Mujine sobe. Tako smo je zvali, jer su četnici nekom Muji naredili da bude sobni starješina. Mujo je bio ugledni građanin iz Prijedora. Nažalost ni on nije preživio, ali ostalo je da se pamti. Neka mu je rahmet duši. U toj prostoriji boravilo je preko pet stotina logoraša. Za vrijeme mog boravka sobni starješina je bio Miralem B. zvani Lala. Neki su ga zvali i bokser. Bio je vema revnostan u izvršavanju četničkih naredbi i mnogo je zlostavljao logoraše, čak i lično tukao.

Na pisti prvi susjed od mene bio je udaljen toliko koliko je bilo potrebno da smjestimo naša mršava tjela. Ime mu je bilo Sabahudin. Mlad. Još ni vojske služio nije. Kaže...
Trebao sam ići, ali kad se u Sloveniji zakuhalo, moji su mi preporučili da ne idem i nisam ni otišao.
Iako smo znali kako je kome ime, zvali smo se komšo. Naša mjesta smatrali smo našim kućama. U kući nije bilo ničega. Sve što smo imali je ono malo odjeće koja se već počela raspadati. Mjesta su nam bila na rubnoj poziciji grupe. Sabahudin je to koristio da komunicira sa stražarima. Oslovljavao ih je sa riječju vodniče bez onoga druže, što je njima očigledno godilo. I ovoga puta smo profitirali, jer je dobio dozvolu da napuni kanister. Meni prvom je dao da pijem a onda je kanister otišao od ruke do ruke i tečnost koja život znači brzo je bila ispijena. Pili smo zagađenu vodu. To je ustvari industrijska voda, a četnici su u nju dodatno sipali naftu. Ali mi druge vode nismo imali. Oni su pili flaširanu vodu ili pivo. O tome šta nas je od jutros snašlo nismo pričali, jer to nam i nije bio prvi put da tako potrbuške ležimo i po deset sati. Pista na kojoj smo provodili dane bila je ustvari prostor između hale za remont, dempera sa jedne strane i restorana i upravne zgrade sa druge strane, veličine otprilike 50 sa 50 metara. Omeđena je pravougaonim betonskim žardinjerama u kojima se nekad gajilo cvijeće. Sada su bile prazne. Ostala je samo zemlja iz koje je virila pokoja travka. Na južnoj strani u pravcu bijele kuće stajalo je oklopno vozilo plave boje. Na kupoli bio je postavljen ”PAM”. Policija iz Banje Luke došla je da dadne podršku braći Srbima Potkozarja. Pored vozila u zemlju su pobodene bagremove grane da bi im pravile hlad, a i sto je bio tu, pun raznih napitaka, što je mamilo poglede nas logoraša. Nad restoranom je ravna betonska ploča na kojoj je mitraljez osamdesetčetvorka postavljen na nogare. Nismo mogli da ne gledamo u tamni otvor cijevi koja je prijeteći bila uprta u pravcu piste. Redenik s mecima slobodno je padao na ploču, dugačak nekoliko metara, dok su se meci presijavali na suncu. Ulaz u restoran nalazio se otprilike na sredini, a ista ta vrata vodila su na sprat iznad restorana.

Tu su i kancelarije koje su djelimično služile za smještaj žena, logorašica, a većim dijelom kao prostorije gdje su svakim radnim danom dolazili inspektori iz Prijedora. Stizali su oko osam sati ujutro. Bili su uredno obučeni, glatko izbrijani, sa aktovkama u rukama, kao da se radi o najobičnijem poslu. A odlučivali su o životu i smrti nas logoraša. Bilo ih je od deset do petnaest, kako kada. Privodili su im logoraše na ispitivanje. U kancelarijama su sjedili dva do tri inspektora. I oni su nas tukli ako im odgovori na postavljena pitanja ne bi bili po volji. Na hodniku prije stepenica sjedila je grupa stražara. Imali su svoje znakove: Ako bi inspektor izašao za logorašem na hodnik mirno su nastavili sjediti, ali ako bi logoraš izašao sam, skakali bi na njega kao bijesni psi i tada jadnik nije imao šanse sići normalno niz stepenice. Obično bi ga srušili na vrhu, a onda ga kotrljali i za njim bacali stolice i druge predmete. Često smo na jelo prvi išli mi sa piste. Hrane nije bilo svaki dan. I kad ne bismo jeli niko nije pitao zašto je nema. Kruh od sedamsto grama sjekao se na osam parčadi sa nešto malo nekakve nedefinisane čorbe za što smo dobijali minut vremena da pojedemo. Ponekad smo mogli sjediti i posmatrati ostale logoraše kako trčećim korakom ulaze i izlaze iz restorana. Tako je bilo i danas. Išli su u grupama po 30.
Ako bi neko nekoga prepoznao samo bi napravili kontakt očima i to bi bilo sve, pa taman da je otac ili najbliža rodbina u pitanju. I to je bilo dobro. Makar se znalo da su jos među živima.
Restoran je nekad služio za objede radnicima i imao je toliko mjesta da je istovremeno moglo jesti oko trideset ljudi. Otuda te grupe od trideset logoraša. Ali nas je u logoru bilo preko dvije i po hiljade i zato smo dobijali samo minut-dva da bi pojeli svoj obrok. Često je hrana bila vrela, a ljudima bilo žao da nešto ostane u tanjiru, pa su je pili i pržili jezike i usta. Četnici bi se dernjali...
-Jebo vas Alija. Ni on vas neće. 'Odate po srpskoj zemlji, 'ranimo vas, pijete srpsku vodu, srpski zrak udišete. 'Oće da mu za svakog od vas pošaljemo vreću brašna.
Većina nas smo bili svjesni da nas lažu i provociraju, ali je bilo i onih koji su razmišljali isto kao i četnici. Daleko im kuća od moje.
Pri izlazu često su formirali špalire, pločice polijevali vodom i postavljali prepreke kao što su: klupe, stolice i sve što im se nađe pri ruci. Na izlazu iz restorana dizali su poklopac od kanalizacije očekujući ne bi li ko u općem haosu upao unutra. Nikad se nije znalo šta će se sljedećeg momenta dogoditi. Istini za volju, bilo je dana kad smo laganim korakom mogli doći do restorana, mirno pojesti svoj obrok i vratiti se natrag bez maltretiranja. Danas nije bilo špalira, ali smo morali brzo jesti. Možda je smjena bila već umorna od dočeka koji su pripremili mještanima Brda. Možda su poželjeli da se malo odmore od teška posla.

Sabahudin je imao običaj i od ono malo kruha ostaviti komadić, da bi kad bi se na pistu vratio, lagano jeo. Sjeo je na ivicu betonske vaze i grickao svoj komadić kruha. Ni on, a ni mi, nismo slutili da ustvari kupi zadnju nafaku na ovom svijetu!
U tom momentu pored Sabahudina naišao je četnik, pogledao ga i rekao.
– Prijatno.
Sabahudin je ne sluteći ništa odgovorio.
-Bujrum.
Naglo je zastao i onda iz sveg glasa dreknuo:
-Štaaa?! Je l' da ti ja to jedem, majku ti balijsku?!
Iz okreta, izmahnuo je nogom, pogodio Sabahudina u prsa strašnim udarcem.
-Ti da meni rečeš bujrum!
Nastavio je da ga udara. Utom su pritrčali i ostali koji su bili u blizini i pridružili se ne pitajući ništa. Sabahudina sam čuo da je samo uspio izgovoriti.
- Nemoj Zoka brate!
- Nisam ti ja nikakav brat, majku ti balijsku!
Tukli su ga puškama, naskakivali nogama po njemu, a mi smo samo nijemo posmatrali, nas sedam stotina logoraša. Sedam stotina svjedoka!!! Kada su prestali Sabahudinovo tijelo podrhtavalo je još pet-šest sekundi, a onda se smirilo. Iz usta, ušiju i nosa tekla je crna krv. Zoran je zadihano stajao pored mrtvog Sabahudina i kao u transu ponavljao.
– On meni da kaže bujrum.
Okrenuo se i upro prstom u dvojicu logoraša.
– Ti i ti, nosite mrcinu da ne smdi ovdje!
Prišli su, prihvatili tijelo za ruke i noge, a onda je Zoka ponovo dreknuo:
– Ne takooo! Za noge uzmite, 'ajvaniii!
Uzeli su ga za noge i počeli vući. Zoran je išao pred njima. Ja sam kao okamenjen gledao šta se sa mojim komšom događa. Vukli su ga dok mu se glava klatila i odskakala. Tada se dogodilo nešto što neću zaboraviti pa kad bih hiljadu godina živio. Iz usta mu je ispao zalogaj kruha kojeg nije uspio pojesti. Košulja mu se podvrnula, a gola leđa odnosio je grubi asfalt. Tako je otišao moj prvi komšija sa piste Sabahudin. Kad su s njim zamaknuli iza restorana, od njega je ostao samo kanister i zalogaj krvavog kruha na asfaltu.
Gledao sam u taj zalogaj i beskrajno želio da ga sklonim ukraj, da se ne gazi, ali nisam imao hrabrosti da to učinim. Tada su iz restorana natrčali logoraši koji su upravo završili sa obrokom i kad su prošli zalogaja više nije bilo. O Sabahudinu sam danima razmišljao. Zar zbog jednog običnog bujrum da mu katili život uzmu? Moj Allahu, šta ti je čovjek? Sad jesi sad nisi. Kao ledenica. I evo upravo kad naumih da progovorim, među prvima javi mi se moj komšo Sabahudin.
– Esselamu alejkum komšo!
– Alejkumu selam. Hvala ti što si došao. Bujrum brate moj. Kako si?
– Dobro, elhamdulillah. Ja evo navratio da te zamolim da u toj tvojoj knjizi progovoriš i o meni i mom halu. Ja ću tebi kazivati, a ti piši. Nismo se mi do logora poznavali ali na pisti kod tebe sam došao zato što sam vidio da si nekako saburli i da strpljivo podnosiš sve nevolje. Bio sam ja i u dvadesetpetici kad su tebe polumrtvog ubacili na vrata. Napravio si korak-dva i pao. Tri dana si ječao i ležao, a onda su došli da te ponovo vode na ispit. Nisi se mogao ni pokrenuti. Stavili smo te na ćebe i iznijeli na hodnik. Kod nas se više nisi vraćao. Mislio sam da si umro...
Pričao sam ti već dosta o sebi i svojima, ali o Zoranu nisam. Mi smo se poznavali. Od njega se tome nisam nadao. Odrasli smo mi skupa. Više smo kruha pojeli zajedno nego ponaosob. Ja sam iz Prijedora. I ja i Zoran imali smo kuće blizu crkve. Samo nas je jedna ulica dijelila. U mojoj kući bilo nas je troje: majka Zumra, sestra Zehra i ja. Babo je umro kad sam imao devet godina a Zehra osam. Majka je naslijedila babinu penziju koja nije bila velika. Živjelo se skromno, ali se opet nismo patili. Puno sam volio svoju sestru Zehru. Majka je uvijek gledala da udovolji nama, a njoj kako bude. Osmogodišnju školu i bravarski zanat završio sam u mom rodnom gradu. Po završetku zanata nisam mogao dobiti posla pa sam bio na birou. Volio sam igrati fudbal. Moje društvo i ja smo imali svoju ekipu i najviše slobodnog vremena provodili smo na igralištu. I Zoran je imao svoju ekipu. Svaki sa svojom ekipom išli smo na turnire i igrali jedan protiv drugog. Nekad je pobijedila njegova ekipa, a nekad moja. Sport kao sport. Mješovite ekipe nismo nikad pravili. On je igrao kao navalni, a ja u odbrani. Kada bi faulirali jedan drugoga nismo se puno ljutili, jer je sve bilo u granicama fer-pleja.
Često smo išli u kino, gledali iste filmove a onda danima komentarisali. Provodili smo ljeta kupajući se na Sani. Ribarili. Koliko smo samo puta išli na Kozaru skupa. Jednom je Zoka uganuo nogu. Jedva sam ga kući donio. Zoranovi roditelji su bili dosta prijateljski raspoloženi prema meni. Volio sam jesti palačinke kad bi ih Zoranova majka pripremala. Kod naše kuće redovno smo jeli bajramsku baklavu, a posebno je volio burek u gužve kad bi ga moja majka Zumra spremila. A on tako!!! Diže ruku na mene i pogazi sve plemenito i lijepo što smo skupa u životu proživjeli. Kad su četnici okupirali grad mislio sam da se meni i mojima ne može ništa dogoditi. Kontam, nismo nikome ništa krivi. Kako sam samo naivan bio. Zvao je mene Zoran da idemo skupa na Pakrac u Hrvatsku, ali sam odbio. Rekao sam mu da rat i ratovanje nije za me. Po mene su došli u suton. Sve odrasle muškarce iz moje ulice nagurali su u dva autobusa i povezli nas u nepoznatom pravcu. Nismo znali kuda nas voze, jer smo morali saviti glave medu koljena. Sa mnom u autobusu bila je komplet moja ekipa. Tako sam ti ja stigao u Omarsku...
Zorana do onog momenta nisam viđao. To je bio naš prvi susret nakon njegovog odlaska u rat. Eto u kakvog se zločinca ispilio. Odem ja i njemu. Pitam ga...
– Zašto me ubi? Dođem mu i u snu i na javi. Ne dam mu mira. Velim mu...
– Ako si me ubio zarad otadžbine ili u ime krsta, pa zar se može svoja sreća na tuđoj nesreći graditi?!
Šuti zlotvor, ali vidim da mu nije lahko. Mislio je da će vojvoda postati, a nije. Eto, ja sam možda malo oduljio. Znam da si već umoran, jer ponoć je odavno prošla. Halali i poselami moju majku Zumru i sestru Zehru. A ja, ja sad idem tamo gdje žeđi, umora, brige, i boli nema.
Allahimanet komšo!

Priča se nalazi u knjizi “SAČUVANO OD ZABORAVA” od Šerifa Velića

Svaka cast po kojzna koji put Caja tvoje ime treba zapisati zlatnim slovima i na ulaz u pijacu staviti naslov. LEGENDA KOZARACKOG CETVRTKA jer si to do sad zasluzio. DESETKA

Leka Ibric Mehmedagic
Četvrtak 01. Septembar 2016.