Izdvajamo

Bivši logoraši sutra će obilježiti 28. godišnjicu početka zatvaranja logora “Omarska”, u kojem su se tokom ljeta 1992. godine dešavala ubistva, mučenja i drugi zločini nad građanima Prijedora i okolnih mjesta.

Mirsad Duratović, predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka, ističe da ovogodišnja komemoracija neće imati zvanični program kao prethodnih godina zbog poštivanja mjera za sprečavanje širenja koronavirusa.

“Delegacije udruženja će položiti cvijeće pred ‘Bijelu kuću’, najmonstruozniji objekat u bivšem logoru ‘Omarska’. Odat će se pošta minutom šutnje i učenjem Fatihe ili na neki drugi način prisutni će odati počast ubijenim logorašima”, pojašnjava Duratović za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Za bivše logoraše, kako kaže Duratović, koji je i sam kao maloljetnik bio zatvoren u “Omarskoj”, ali i logorima “Manjača” i “Trnopolje”, obilježavanje predstavlja podsjećanje na sve žrtve prijedorskih logora, kao i podsjećanje samih logoraša na ono što su preživjeli.

On dodaje također da predstavlja i podsjećanje “onih direktnih izvršilaca, organizatora, ili nalogodavaca” da logoraši nisu odustali od sjećanja, te da nikakvi pritisci da se ugasi to podsjećanje “nisu, niti će uroditi plodom”.

Kroz logor “Omarska”, prema podacima kojima raspolaže Duratović, prošlo je i do 6.000 logoraša, a njih oko 700 je smrtno stradalo. Naglašava kako svi ovi logoraši nisu ubijani u samom prostoru logora, nego su ubijani i na području Prijedora, ali i drugih opština.

Šerif Velić, koji je u logorima “Omarska” i “Manjača” proveo 185 dana, smatra kako je iznimno važno obilježiti stradanje ljudi koji su bili zatvoreni u logorima.

“Mislim da [obilježavanje godišnjice] znači veoma mnogo, zato što, i pored svih trauma koje smo doživjeli u tom okruženju, mi smognemo snage iz godine u godinu da i sebe i druge podsjetimo na stradanja”, govori Velić za BIRN BiH.

Bez obzira na torturu koju je sam proživio, kaže Velić, najteže je ipak bilo onima koji “nisu uspjeli da prestignu tu graničnu crtu do koje se može izdržati” i koji su naposljetku umrli.

“Mi koji smo ostali živi moramo se potruditi iz godine u godinu, više radi njih, a i radi nas samih, da osvježimo svoje pamćenje. (…) Ljudski je da se nađemo tamo svaki put”, zaključuje Velić.

Za zločine počinjene u logorima na području Prijedora, u Haagu je osuđeno 11 osoba, a pred Sudom BiH još četiri nakon što je njihov predmet iz Haaga prebačen na Sud BiH. Sud BiH je izrekao jedinstvene kazne zatvora Darku Mrđi i Zoranu Babiću i osudio ih na 20, odnosno 35 godina zatvora.

U Haagu su osuđeni Predrag Banović na osam godina, Miroslav Kvočka na sedam, Dragoljub Prcać na pet, Mlađo Radić na 20 godina, Zoran Žigić na 25, Milojica Kos na šest, Duško Sikirica na 15, Damir Došen na pet, Dragan Kulundžija na tri godine, Milomir Stakić na 40 i Duško Tadić na 20 godina zavora.

Pred Sudom BiH su osuđeni Željko Mejakić na 21 godinu, Momčilo Gruban na sedam, Dušan Fruštar na devet i Duško Knežević na 31 godinu zatvora.

U presudi Milomiru Stakiću, nekadašnjem predsjedniku opštinskog Kriznog štaba i načelniku Opštinskog vijeća za narodnu odbranu u Prijedoru, koji je osuđen na 40 godina zatvora za istrebljenje, ubistvo i progone, navodi se da je planirao i naredio deportaciju oko 20.000 prvenstveno nesrpskih stanovnika opštine Prijedor.

“Aktivno je učestvovao u formiranju logora ‘Omarska’, ‘Keraterm’ i ‘Trnopolje’, u kojima su zatočenici bili svakodnevno podvrgnuti teškom zlostavljanju i maltretiranju koje čini mučenje. Zatočenike su surovo tukli, često koristeći oružja poput kablova, palica i lanaca. Odgovoran je za ubistvo više od 1.500 ljudi u opštini Prijedor, uključujući i ubistvo oko 120 muškaraca u logoru ‘Keraterm’ 5. avgusta 1992. i pogubljenje oko 200 ljudi na Korićanskim stijenama na planini Vlašić 21. avgusta 1992. godine”, stoji u presudi Stakiću.

Početkom augusta 1992. godine poznati američki i britanski novinari Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams otkrili su prijedorske logore.

Posljednja grupa logoraša iz “Omarske” prebačena je u logor “Trnopolje” 21. augusta 1992. godine.

 

Lamija Grebo/BIRN


Zato necu da cutim, nego necu prestajati pricati, pricat cu o prošlosti, pricati o istini, a ti sine moj i djeco naša, slušajte i pamtite, pamtite i zapamtite, zapamtite i ne zaboravite, jer ko nema prošlosti nema ni buducnosti.