Izdvajamo

 

"Ne mogu da zaboravim. Neću da zaboravim. Zaborav je necivilizacijski čin. Zaborav je uvrjeda za nevine žrtve. Zaborav je današnji Prijedor koji se opire smislu.
U noći izmedju 29 i 30 aprila 1992, organizovano, planski, vojno-policijske snage rukovodjene opštinskim organima SDS, potpomognute logistikom JNA u pretvorbi u vojsku bosanskih pravoslavaca, izvele su svojevrstan prepad na grad dobrih Ljudi. Nešto ranije, te iste snage zaposjele su strateška mjesta u okolini Prijedora, mobilisali veliki broj lokalnih pravoslavaca, jednom rječju...zagospodarile su gradom dovoljnim za sve u želji da ga naprave etnički čistim, kao i cjelokupni prostor Bosanske Krajine. Uz medijski psihološki rat, poveden iz prestonog Beograda, sa pričom o "novom klanju srpske nejači od strane ustaških i islamsko-fundamentalističkih koljača" animirali su veliki broj dobrovoljaca iz Srbije, raznih protuha, kriminalaca, neljudi u ljudskom tijelu koji su strpljivo čekali baš ovakav momenat.
A istina je kao i uvijek, bila jednostavna. Nesrpsko stanovništvo, svjesno da se rat iz Hrvatske preliva polako i u BiH, vjerovali su svojim komšijama. Bezuslovno. Moram reći, na žalost. Jer da su im manje vjerovali, danas bi ih bilo mnogo više živih. I to je jedina istina. Potpuno nespremni na zlo, doživjeli su najstrašnija poniženja, mučenja, zatvaranja u prave MASOVNE KONCENTRACIONE LOGORE, a ne u "prihvatilišta radi lične sigurnosti", svaka hulja je dobila pravo da odjednom odredjuje sopstvene zakone i donosi presude ljudima nesrpske nacionalnosti...po sopstvenoj projekciji zla u sebi...Nisu poštedjena ni DJECA! Od kolijevke...pa nadalje...ali da ne zaboravimo...i odrasli ljudi su nečija djeca...
Ljude, njihove imovine, markirali su posebnim obilježjima, bijelim plahtama, bijelim trakama...da se zna gdje žive nevini ljudi. Kakav apsurd!
Za nenošenje bijelih traka u javnosti, slijedile su torture, nerijetko i ubistva po slobodnom nahodjenju svakog od zlotvora.
Muškarci su razdvajani od svojih porodica, odvodjeni u logore, slani na kopanje rovova po bosanskim brdima, uvedeni u prisilne radne obaveze, odvodjeni direktno na brojna stratišta gdje su ubijani samo zato jer su nesrbi! Ostale članove njihovih porodica masovno su preseljavali na druge lokalitete širom BiH "pokazujući svoju humanost ka civilima", nerijetko su mladje žene izdvajali iz tih "autobusa spasa", odvodili u nepoznatim pravcima ili takodje u logore, gdje su ih mučili, sadistički silovali pojedinačno i u velikim grupama.
Srpski junaci! Hej!!! Oslobodioci! Tvorci srpske republike BiH, kasnije pretvorene u RS, kako su se zločini prema civilima umnožavali.
I to nije trajalo nekoliko dana, već mjesecima, godinama...a traje i danas. Zamislite sad kad ste "prisiljeni" da u komfornim klimatizovanim stanovima, gdje imate internet, pun frižider, toplu vodu, lijepe i udobne krevete, čekate završetak policijskog časa i da prošetate gradom, prirodom, kako je izgledao jedan dan u tom "prihvatilištu", bez hrane, bez mogućnosti održavanja lične higijene, u zagušljivom i ljudima nakrcanom prostoru, a svako malo,neko od zlotvora dodje, odvede ponekog nesretnika i vrati ga pretučenog i poniženog, a mnogi se nikada i ne vrate! Je li vam prijatna sadašnja "prinudna karantena"?!
A sad ubijaju mrtve ponovo, krijući masovne grobnice, ponižavajući mrtve nepriznavanjem njihovog postojanja, kasape preživjele srodnike žrtava nevidljivim kamama jer im ne dopuštaju da opet zagrle slobodni Prijedorsko polje, Potkozarje, grad dobrih ljudi...Prijedor!
Ne mogu da zaboravim i neću da šutim! Nemam pravo na šutnju, kao ni na zaborav jer...znam taj grad dobrih ljudi, znam Prijedor i Potkozarje, znam kakvo je blagorodno Prijedorsko polje...
I znam...da moji Ljudi, moji Prijedorčani...trebaju svoj dom...trebaju istinu...trebaju svoje mrtve, zarad generacija živih koji dolaze...da vrate Potkozarju, Prijedorskom polju, Bosanskoj Krajini, Bosni i Hercegovini...Prijedoru...dušu dobrih Ljudi!
Ne zaboravimo! Budimo Ljudi!"

Mladen Panić, Čovjek

Emil Velić podsjeća da je upravo u Kozarcu obnovljena i svečano otvorena prva džamija u RS-u, zbog čega je dobila naziv "Prva džamija nade", jer su je prije 17 godina otvorili predstavnici Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine i tadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. "I ovdje je zanimljivost da je sve urađeno sredstvima građana, a jedna od najstarijih mještanki, Fatima Hadžić, dala je svoju životnu ušteđevinu, čime je zapravo i počela obnova ove 'prve džamije', sada već davne 1999. godine", prisjeća se Sakib Džaferović.