Dok pripremam iftar, bude se sjecanja. Na lijepa sjecanja se svaki put nadovezu i ona bolna.

Ratne devedesete u BIH, izbjeglistvo u Hrvatskoj, pa dolazak u Veliku Britaniju.

Taj prvi Ramazan ovdje na Ostrtvu sam, kao I mnogi moji sunarodnjaci docekala u B&B (Bed and Breakfast). Imala sam malu sobicu u kojoj smo zivjeli dijete I ja, a kuhinju i kupatilo dijelili s drugima.

U poredjenju sa izbjeglickim kampovima I prinudnim smjestajima je ovo sto smo tada imali, izgledalo kao mali dvorac. Imali smo svoja “cetiri zida”, sta pojesti I popiti I nije nam pucalo iznad glave.

I svaki put bi uz iftar I sehur, u grlu knedla stala. Boze, ti si mi dao opskrbu, da se imam cime nahraniti I napojiti! A sta je s mojom familijom u Bosni, sta je sa svim ostalim dunjalukom? Da li oni imaju sta jesti? Kako da im pomognem, da li ce humanitarne organizacije doci na vrijeme i pomoci im da se prehrane?

Raspitivali smo se na sve moguce nacine kako da familijama posaljemo paket ili novac. Bila je velika radost kada bi ono sto smo nanijetili, dolazilo u prave ruke.

“Nekom rat, a nekome brat”, stalno se govorilo. Nazalost, mnogi su i to ratno vrijeme, koristili za vlastito bogacenje na racun onih koji su bili u velikoj potrebi.

Poslije mi je moja majka pricala, kako su se u ratu patili za hranu. Cak i oni koji su imali novac u to ratno doba, skupo su placali namirnice od ratnih profitera koji su cak I osnovne namirnice kao sto su brasno I ulje, placali po basnoslovnim cijenama. Mnogi koji su imali srecu da u ratu sacuvaju po neki komadic zlata, prodavali su to da bi obezbjedili djeci makar malo hrane.

Kroz pricu mi je kasnije moja mati znala reci,”E, moj sine, znala sam toliko puta na sehur ustati i iftar docekati, pa nemam sta pojesti. Al’bilo je makar rize I gutljaj vode. Izdrzalo se I gore.”

Sjecam se da sam im jednom za rucak nakon zavrsetka rata spremila rizu, koja je ostala netaknuta.

Pitala sam da li je neukusna, a onda su mi roditelji odgovorili, “Ma, ukusna je, nema sta, ali smo se rize u ratu najeli. Al’ opet, hvala Bogu, dobro je da ista bilo. I to je Bozji nimet.”

Jedna od najdrazih prica koju mi je pricala je bila o prvom paketu koji je stigao iz daleke Engleske krajem ‘ 92 od moga djevera, koji je nasao neku vezu da im posalje paket.

Kaze ono cemu su se najvise obradovali je bila kahva, koja je bila samo misaona imenica.

Ljudi su godinama pili jecam I ko zna sta jos, u zamjenu za ovaj carobni napitak.

“Eto,” pricu bi nastavljala moja mati,”kahvi smo se najvise obeselili. Kada smo je dobili, nisam mogla, a da svakome u izbjeglickom centru, ne dadnem po nekoliko zrna”.

“Sve I kada bih htio da se sakrijes I popijes, ne bi mogao kahvu ili kafu sakriti. Njen se miris svugdje osjecao, a svi smo blagosiljali tvoga djevera. Da ga dragi Allah nagradi I da mu sda ve najbolje, kada nas se sjetio, “ tako je pricala moja mati.

Plakali smo sjecajuci se ovih prica I zahvaljivali nasem Gospodaru, sto smo kroz ovo iskusenje prosli I sto su dosla neka bolja vremena.

A onda bih i ja znala podijeliti svoju izbjeglicku englesku pricu, koja je naravno bila mnogo drugacija.

Bilo je I pojesti I popiti za vrijeme Ramazana, ali su nedostajali dragi ljudi. Ezani sa dzamije, kandilji, teravije I svo sto cini Ramazan.

Sjecam se tih prvih godina u izbjeglistvu, malih sobicaka u izbjeglickim hostelima, koji su u odnosu na nekadasnje izbjeglicke centrove, licili na hotelske sobe. Snalazili smo se kako smo znali I umjeli, pripremali obroke u zajednickim kuhinjama.

Prvi Bajram smo docekali kod moga djevera I jetrve, koji su jedini imali kucu. Nismo imali stolova, niti sofre, ali smo jeli sa bijelog carsava koji je bio prostrt na podu.

Ramazanska sofru cinila su tradicionalna jela, od raznih corba, potkriza ili potkorica (ovisno iz kojeg dijela BIH dolazite), bosanskog lonca, sarme I japraka (opet ovisi odakle dolazite), nadolmanih paprika, baklava, ruzica, hurmasica i ko zna cega jos …I sve pite, a samo jedan pitac (burek)!

A sto se tope tice, to sam tek kasnije oprobala praviti. A halva?! Eh, halva ima pocasno mjesto, mada je jednostavna za napraviti. Pred Ramazan, uoci 27 noci Ramazana, uoci Bajrama…sve su to dani kada kucu ispuni miris havle. Dijeljenje halve i odlazak pred dzamiju uoci Bajrama je obiljezio moje djetinjstvo, a nadam se I mnogih drugih osoba.

Sada je doslo neko novo vrijeme, svega ima, ali sve je nekako drugacije. U toku Ramazana u BIH sve mirom mirise, pocev od somuna do lepinja iz pekara, pa do raznih drugih poslastica.

Jos uvijek, ovako u predvecerje, odlutam u prohujale godine… Sve nekako covjek podnese, pa i rat koji je obiljezio zivote mnogih nas.

Uspomene na prohujala vremena malo ugriju dusu, a onda je teske misli pritisnu kao kamen.

Koliko ovakvih godina prodje u tudjem svijetu, izvan domovine, bez najdrazih?! Kada, gdje I hocemo li se vise ikada sastati zajedno za ramazanskom sofrom?

A onda mi ovakve tuzne misli, prekine glas moje majke, “Ziv ikad, mrtav nikad!”

I bas tako! Sva se zivotna filozofija krije u tome.

Zao mi svih onih koji ostase bez igdje ikoga svoga, kojima niko ne kuca na vrata, koji suzama poprate I Ramazane i Bajrame.

I kazem samoj sebi, “Glavu naprijed”.

Neka smo svi zivi I zdravi, pa da docekamo jos mnogo Ramazana I Bajrama u zdravlju I veselju.

Da ne zaboravimo, ko smo, gdje smo, sta smo! Da sami sebi napravimo bosanski ambijent, ma gdje god na ovoj Zemaljskoj kugli bili.

I kao sto pjesma govori, “Nek’ mirisu avlije, i nek’ se pjeva da Bajram je….”

Semira Jakupović