DA SE NE ZABORAVI JULI … Pise: Semira Jakupovic
Jucer je bio prvi Dan Kurban Bajrama, a ujedno i Dan kolektivne dzenaze za zrtve genocida sa opcine Prijedor. Vec odavno je 20. Juli poznat kao dan kolektivnih dzenaza, datum zabiljezen u kalendaru mracne historije. Cini mi se da za nas koji smo prezivjeli rat, tuga ne odmara nikad. Godine popracene post-ratnim traumama, sjecanja na ratna desavanja, tuzne godisnjice I komemoracije. Moralna obaveza svih nas koji smo prezivjeli je da gajimo kulturu sjecanja prema zrtvama genocida u BiH.
Protekla sedmica protekla je u znaku sjecanja na genocid pocinjen u Srebrenici, te cijeloj BIH.
Nazalost, prijedorska opcina je po broju zrtava u zadnjem ratu, odmah iza Srebrenice.
Moji utisci - Dan sehidske dzenaze u Kozarcu
Dan izmjesan raznim emocijama, koje je veoma tesko iznijeti na papir. Prvi dan Bajrama i dan kolektivne dzenaze u Kozarcu na isti datum.
U grlu zastane knedla, pa i nama kojima je pisanje malo jaca strana. Kao da kost u grlu zastane, pa neda govoriti punom jacinom i snagom.
U nemogucnosti da licno prisustvujem, osjecam da nesto moram uraditi. Moram svim porodicama zrtava dati svoju podrsku, onako kako najbolje znam, kroz pisanje.
I jucer je nakon 29 godina rata, svoj konacni smiraj naslo 12 osoba sa prijedorske opcine.
TIh 12 dusa bili su necija djeca, sinovi, ocevi, braca, prijatelji, komsije…NI krivi, ni duzni…
U Memorijalnom centru Kamičani klanjana je kolektivna dženaza za 12 Prijedorčana i Kozarčana koji su ubijeni 1992.godine.
Dženazi ubijenim Prijedorčanima i Kozarčanima prisustvovalo je nekoliko hiljada građana, kao i najviši zvaničnici Bosne i Hercegovine i IZ. O tome su pisali mnogi mediji, tako da je javnost o tome mnogo informisana.
Tuzni ispracaj
Takodjer, hvala svim TV kucama, te web portalima koji su omugucili prenoz dzenaze uzivo.
Posebno hvala kozarac.eu, te Nijazu Caji Huremovicu na FB Live koji je svima nama koji smo bili daleko od rodnog Kozarca I Prijedora omogucio pracenje svih dogadjaja. Zahvaljujuci socijalnim mrezama, mogli smo da na neki nacin odamo pocast i sjetimo se nasih sehida.
Dan prije ukopa zrtava, na kozarac.eu gledala sam tuzan ispracaj nasih sehida. Put je zapoceo ispracajem iz Sanskog Mosta, a zavrsio dolaskom pred Memorijalni centar u Kamicanima pred vece.
Cinilo mi se da je i vrijeme islo rame uz rame s nasim bolom. Bilo je i kise, ali i suncanih perioda. I u tome ima neke simbolike. Poslije kise uvijek dolazi sunce. Bolna proslost koju ne mozemo zaboraviti, ali i nada u neku bolju buducnost u kojoj ce nasa djeca zivjeti ljepse i srecnije.
BIlo je pretuzno gledati tu tuznu povorku koja je prosla nekoliko mjesta. Kozarac, Sanski Most, Kljuc, Bosanski Petrovac, Bihac…….toliko sam mogla ispratiti. Svugdje ista tuzna slika. Intoniranje himne BIH, zastajanje, prigodno vjersko ucenje, hiljade tuznih lica koje stavljaju zlatne ljiljane u znak sjecanja na zrtve genocida… I na kraju, dolazak u Kozarac. Pred Memorijalnim centrom na hiljade
ljudi koji su dosli da docekaju ovaj tuzni konvoj. 12 tabuta prekrivenih zastavama BiH. Da ti srce pukne..I uvijek isto pitanje…Kako li se tek osjecaju porodice zrtava koji zivote izgubise na ovaj svirep nacin?!
Na dan dzenaze prigodan vjerski program I hiljade dusa koje su dosle sa svih strana svijeta.
Ono sto mi je privuklo paznju je bio razgovor s jednom Njemicom, koja je prisustvovala dzenazi. Koliko sam shvatila da pise knjigu o ratu u BIH, a svojim licnim prisustvom odala je pocast zrtvama i iskazala svoju solidarnost sa porodicama koji su u ratu izgubile svoje najmilije.
Mi, koji nismo bili u mogucnosti da uzivo prisutvujemo kolektivnoj dzenazi, pokusali smo da prigodnim komentarima pokazemo da smo i srcem i u mislima zajedno s nasim sunarodnjacima, bez obzira na geografsku daljinu.
Nekada I sada
Sjecam se prve kolektivne dzenaze u Kamicanima 1998. godine. Bile su to poslijeratne godine, svjeze I duboke rane. Tada je jos uvijek postojala nada da ce se veliki broj nestalih, mozda brze pronaci I pokopati. Ni slutili nismo da ce ova agonija trajati ne samo godinama, nego decenijama.
A moglo je sve biti drugacije...Prijedor bi nam svima ostao u u sjecanju po sevdalinkama, po Prijedor-polju, dugom i sirokom, po djevojkama u pjesmama opjevanim, po prijedorskoj carsiji, po ljepoti rijeke Sane.
Ostao bi mi u sjecanju kao neuprljan, grad moje mladosti, grad mojih srednjoskolskih dana. Grijale bi me uspomene na drugove iz skolskih klupa, na korzo, na poslednje zalogaje kruha koje smo dijelili s prijateljima, ne pitajuci se ko su i odakle su. Sjecali bi se nasih profesora kao ljudi sa visokim moralnim vrijednostima. Mozda bi najgore zlo koje smo misili da neki od njih mogu uraditi to sto su nekada dali "keca".
Nazalost, danas je istina mnogo drugacija.
Prijedor ce ostati poznat kao opcina na cijoj su se teritoriji nalazili zloglasni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje. Ostat ce poznat po tome sto su mnoge zrtve koje se i ove godine kopaju, izgubile zivot na Koricanski stijenama vjerujuci da ih nakon mukotrpnih logora ceka sloboda. Nazalost, ispraceni su u narucje smrti.
Ostat ce poznat po velikim masovnim grobnicama, Tomasici i Kevljanima iz cijih su dubina identifikovane mnoge zrtve.
Ostat ce poznat po Danu bijelih traka koji se u svijetu vec uveliko obiljezava, po 102 ubijene djece kojima spomenik ni do danasnjeg dana nije napravljen. Ostat ce poznat po majkama koje su izgubile jednog, dva, tri, cetiri, pet, pa tesko je povjerovati, ali i sest sinova.
Ostat ce zapamcen po majci Arifi Garibovic iz Kozarca, Havi Tatarevic iz Zecova, Mini Hegic i mnogim drugim majkama cija imena ne znam, a koje su izgubile I po sest sinova. Mnoge od njih su od prevelike boli otisle sa ovog svijeta. Otisle, a nisu docekale da nadju ni koscicu od svoje drage djece, a kamolu da ih dostojno ukopaju.
Vecina nas u svojim porodicama ima zrtve, koji ni nakon tri decenije nisu pronadjene, niti ukopane,
Prijedor ce ostati poznat po velikom broju zrtava genocida. Preko tri hiljade zrtava, drugi grad po broju zrtava u BIH. Odmah nakon Srebrenice. Ostat ce poznat po prijedorskim poljima smrti, po dzenazama i mezarjima.
I kada svake godine citam spisak zrtava kojima ce se klanjati dzenaza, ne mogu da ne primjetim toliko poznatih imena mojih dragih skolskih drugova, komsija, poznanika i prijatelja. Dusa me boli zbog nenadoknadivog gubitka i godina koje du otisle nepovrat. U tuzi, bolu, agoniji, cekanju bez kraja, nadanju. U tisini kada je dusa vristala. U trenucima bez glasa, sa suzama u ocima.
Kultura sjecanja
Nama koji ostadosmo zivi, ostade ogromna moralna obaveza. Da ih se sjecamo kroz nase dove, kroz nase pisanje, kroz borbu da istina dodje na vidjelo.
Prije par godina sam upoznala Sudbina Musica I Nusretu Sivac u Londonu.
Govorili su u Guildhall-u u Londonu, pred oko 700 stotina ljudi o genocidu u prijedorskoj opcini, o ratu i o njegovim posljedicama, ali i o znacaju mira i tolerancije medju ljudima. Bilas sam izuzetno ponosna na njih, na njihove aktivnosti u borbi za ljudska prava.
Znam da ima jos mnogo ljudi i znanih i neznanih koji se bore za pravdu i svima veliko hvala.
O genocidu na prijedorskoj opcini se godinama govorilo I jos uvijek se govori. Napisane su knjige, naslikane slike, odrzavaju se memorijalni turniri, organizuju izlozbe fotografija i slika, organizuju knjizevni konkursi, snimaju dokumentarni filmovi, drze predavanja, organizuju posjete logorima I komemroacije … Hvala svima koji su se do sada borili da kulturom sjecanja govore o prijedorskom genocidu. Nadam se da cu uskoro imati priliku da napisem jedan dobar tekst posvecen samo ovoj temi, jer ne bi bilo fer ni koga izostaviti. Svi oni zasluzuju medijski prostor, jer ima jos mnogo ratnih tema o kojima sira javnost treba da zna.
I upravo u ovoj kulturi sjecanja I jeste pobjeda dobra nad zlim. Pustiti glas, obrazovati se, biti pravi ambasadori svoje domovine BIH gdje god se nalazili. Pricati mladjim generacijama sta se desilo da bi iz toga izvukli zivotne lekcije, te da se genocid vise nikada i nikome ne bi ponovio.
Govoriti o vrijednostima postovanja ljudskih bica I toleranciji u multi-kulturalnim sredinama.
Graditi ljepsi I bolji zivot zbog nase djece koja zasluzuju zivot u miru.
Neka je svim prijedorskim zrtvama genocida lahka crna zemlja bosanska.
Porodicama zrtava genocida zelim sabur.
El-Fatiha
