Izdvajamo

 

Kroz logor Batković, od njegovog formiranja 1. aprila 1992. godine pa do zatvaranja u januaru 1996. godine, prošlo je oko 40-ak hiljada Bošnjaka, Hrvata, Roma...


U organizaciji Udruženja logoraša Bijeljina – Janja i Medžlisa islamske zajednice Bijeljina u Batkoviću je u hangarima Poljoprivredne zadruge Semberija obilježena 30. godišnjica zločina nad logorašima logora "Batković" i godišnjice zločina nad Bošnjacima Janje i Bijeljine, javlja Anadolu Agency (AA).

Kroz logor Batković, od njegovog formiranja 1. aprila 1992. godine pa do zatvaranja u januaru 1996. godine, prošlo je oko 40-ak hiljada Bošnjaka, Hrvata, Roma..., a njih oko 80-ak je ubijeno u logoru ili prilikom kopanja rovova na prvim borbenim linijama u vrijeme agresije na BiH.

“U Batković sam doveden u oktobru 1994. godine, poslije mjesec i pol dana lutanja po drugim logorima, gdje su nas krili od Međunarodnog Crvenog krsta. Doveden sam sa većom grupom Janjaraca, otprilike oko 200. Moj boravak u logoru Batković trajao je devet mjeseci”, kaže Mehmed Đezić, predsjednik Udruženja logoraša Bijeljina – Janja.

Kroz logor Batković, kada su u pitanju građani Janje, prošlo je 700 Bošnjaka, a njih 22 su ubijena. Đezića boli činjenica što niko nije odgovarao za zlodjela počinjena u logoru Batkoviću. Ističe i kako su logoraši podnijeli i tužbe za nadoknadu nematerijalne štete, ali su tužbe odbijane i od logoraša su se naplaćivali troškovi sudskog postupka.

Za razliku od logoraša iz Bosanske krajine, Posavine, Vlasenice, Zvornika i drugih gradova, logoraši iz Bijeljine i Janje susreću se sa onima koji su čuvali stražu u logoru, koji su tukli i maltretirali logoraše.

“Sreo sam se s nekoliko ljudi. Oni su me jednostavno ignorisali. Mada je bilo slučajeva da su mi se pravdali, da su oni morali tu biti, da im je tu bilo bolje. Moram reći da je bilo fer i korektni ljudi ovdje, da nisu svi bili zli, ali je bilo ljudi koji su stvarno bili zli, koji su tukli logoraše”, ističe Đezić.

Logoraši iz Bosanske krajine, prije prebacivanja u Batković, prošli su kroz pakao Manjače i Keraterma. Jedan od njih je Senad Kugić iz Sanskog Mosta, koji se dobro sjeća svih proživljenih tortura.

“Doveden sam 13. decembra 1992. godine. I tada kada sam doveden i sada kada pogledam, vjerujte da me jeza hvata i ovo me potresa. Nisam vjerovao da ću preživjeti tu noć, ali evo nakon 30 godina još sam živ”, kaže Kugić, koji je nakon 16.5 mjeseci ili 496 dana razmijenjen u rejonu Turbeta.

Logoraši su ogorčeni na rad pravosudnih institucija. Jedan od krunskih svjedoka u postupcima koji su vođeni je Nedim Mustačević iz Tuzle, koji je pukom srećom ostao živ.

“Početkom rata zarobljen sam na Majevici i doveden sam u logor Batković. Poznatiji sam u logoru po nadimku Zelena beretka. Bio sam prvi vojni zarobljenik, ranjenik, nad kojim su vršene raznorazne torture. Slomljena mi je ruka, tri pršljena u kičmi, glava je bila izrazbijana... Metak iz noge mi je nakon tri dana izvađen u bijeljinskoj bolnici bez anestezije jer je doktor rekao da nema anestezije za balije”, kaže Mustačević, koji je nakon 2,5 mjeseca razmijenjen u rejonu Doboja sa samo 51 kilogramom težine.

Mustačević se prisjetio Gligora Begovića, pravosnažno osuđenog za zločine u logoru Batković, zatim Džemala Zahirovića – Špajzera, Fikreta Smajlovića- Piklića, ali i upravnika logora kojima se sudilo u Bijeljini, ali je presuda, ističe Mustačević, bila takva kao da u Batkoviću nije ni bio logor te su oni dobili oslobađajuće presude. Zahtjev logoraša da se predmet prebaci u Sud Bosne i Hercegovine, zaključuje Mustačević, odbijen je vjerovatno iz političkih razloga.

aa.com.tr/ba/balkan

 

 

 

Čitanje knjiga oplemenjuje razum, donosi mnoge pouke i vrijedne savjete i čovjeka osvjetljava mudrošću. Čovjek koji mnogo čita knjige lijepo i elokventno govori, zna usrećiti druge, utješiti ih, dati valjan savjet. Druženje s takvim čovjekom bolje je od svakog sijela, ono je slasno za svaki um i dušu. Mudrost koju on prenosi poput je bilja koje svoj plod daje uvijek.