Fikret Ćuskić, general Armije RBiH, prošao je gotovo sva ovdašnja ratišta, učestvovao u odbrani i akcijama i protiv Vojske RS-a i protiv HVO-a, a jedan je od rijetkih koji se u zemlju vratio onda kada su drugi iz nje bježali. I poveo brigadu koja je upamćena kao 17. krajiška, prvo slavna, a onda i viteška i tokom cijelog rata manevarska.
KAD JE ZA VAS POČEO RAT?
- Disolucija Jugoslavije mene je sačekala kao komandanta mehanizovanog bataljona u garnizonu Varaždin. Bio sam oficir, profesionalac u bivšoj JNA i moja jedinica je upotrijebljena u ratu u Sloveniji, 32. mehanizovana brigada Varaždinskog korpusa, kao i moj bataljon. Objektivno, moj bataljon je bio najjači bataljon, najveća snaga u Varaždinskom korpusu - 27 transportera, 13 tenkova, 6 minobacača 120 mm. Međutim, tad se već osjetilo da nedostaje regruta, nismo bili popunjeni. I objektivno, to je već bio početak raspada. Ja sam u Sloveniji na svojoj koži doživio šta znači rat za granice. I hvala dragom Bogu, niko mi od regruta i oficira nije stradao. Po povratku u garnizon, otvoreno sam rekao svom komandantu u kojeg sam imao povjerenja - Berislavu Popovu, kojem su, nažalost, sudili i u Sloveniji i u Hrvatskoj, a u Beogradu tri puta do konačnog pravosnažnog oslobađanja - da je to rat za granice i da ja tuđu djecu neću da vodim. Kad je došlo do krize u Hrvatskoj i blokada, bombardovanja u Varaždinu od JNA, blizu moga stana, ja sam otišao u kasarnu i podnio zahtjev o napuštanju JNA. Postao sam slobodan čovjek, a kasnije, 1. decembra 1991. godine, pristupio sam u rezervni sastav Hrvatske vojske i 13. 1. potpisao profesionalni ugovor u HV-u. Po izbijanju agresije na Bosnu i Hercegovinu, naravno, nisam to mogao gledati preko TV-a.
U TOM ČASU STE PROFESIONALNI OFICIR HRVATSKE VOJSKE?
U periodu najžešćeg sukoba u ljeto ‘93. imali smo u našoj brigadi 27 Hrvata iz Bosanske krajine. Nijedan nas nije ostavio. Zastava hrvatskog naroda visila je, kao i zastava sa ljiljanima, na našoj kapiji
- Profesionalni časnik Hrvatske vojske, zapovjednik oklopne mehanizirane bojne u Varaždinu. I uz odobrenje stožera HV-a, a tamo je zaista bilo visokih profesionalaca sa generalom Stipetićem na čelu, na čelu stožera je bio general Tus, ja sam dobio odobrenje da u saradnji sa Ševkom Omerbašićem, koji je tada vodio Krizni štab za podršku BiH u Republici Hrvatskoj, pristupim pripremama za organizovanje pomoći BiH. To je već kraj maja, početak juna. Skupljam dobrovoljce, evidentiram ih u Sloveniji i Hrvatskoj, iz drugih zemalja, Austrije i Italije, i po naređenju Sefera Halilovića 21. 6. i opet uz suglasnost Hrvatske vojske koja nam daje na raspolaganje vojarnu Klana kod Rijeke, pristupam formiranju - kako je Sefer definisao naređenjem - Sedme brigade Armije RBiH.
MISLILI SU DA SMO NATO
Vršim intenzivan trening uz ogromne napore u opremanju opremom i oružjem. Ali moram istaći da smo zaista imali svesrdnu pomoć HV-a, jer smo dobili vojarnu, prevoze do strelišta na Grobniku, dobili smo instruktore za podršku u treninzima, tako da mogu reći da smo mi u Bosnu došli kao poluprofesionalna vojska. I nikad neću zaboraviti reakcije na Igmanu, kad smo se pojavili. Ljudi su jednostavno zanijemili kad su vidjeli vojsku opremljenu, ustrojenu, koja funkcioniše rukovođenjem i komandovanjem. Pa i reakcije zarobljenih četnika, kasnije, kad smo učestvovali u oslobađanju Trnova: oni su mislili da smo mi pripadnici NATO-a i da je intervencija NATO-a krenula u BiH.
HOĆETE REĆI DA KRAJIŠNICI LIČE NA NATO-MARINCE?
- Po moralu. Mi smo u jedinici imali samo jednu ženu - Hrvatica iz Travnika, koja je bila udata za našeg Krajišnika. Imali smo Hrvata u jedinici, dobrovoljaca i ostalih. Dakle, struktura vojnika je bila kao što je struktura stanovništva Bosanske krajine. I tu smo se po zapovijedi Sefera Halilovića angažirali na deblokadi Goražda, oslobađanju Trnova.
OSLOBAĐANJE TRNOVA I DEBLOKADA GORAŽDA SU U LJETO ‘92?
- To je juli ‘92. jer mi smo u Bosnu stupili 8. jula, došli do Igmana 10. i tu sam dobio zapovijed od Sefera, pismenu, da budem komandant za deblokadu Goražda. Sa Igmana sam prepješačio preko teritorije općine Trnovo. Na Grepku su bila dva odreda fočanska - jedan jabučki, drugi fočanski. I to je bilo pod mojom komandom. Sve sam pripremio i negdje do 25. jula mi smo probili kopneni koridor ka Goraždu, a onda je uslijedio napad snaga sa Igmana sa ciljem deblokade Goražda, na insistiranje komandanta operativne grupe Igman gospodina Ćatića. Mi smo se uključili sa sjeverne strane i oslobađali objekte iznad Trnova, kao što je repetitor Vrbovik, Vis... značajne kote. I čak smo sa snagama izbili na rovove i spojili se sa snagama Ede Godinjaka. Dobro se sjećam, on je bio komandant na prevoju Rogoj. To je, po meni, uspješna operacija snaga ARBiH ‘92, gdje je oslobođena važna teritorija i gdje smo došli do značajnog ratnog plijena. Nikad neću zaboraviti položaj haubičkih baterija oko Trnova, protivoklopni topovi, jesu bili stariji, ali su nama puno značili. Tako da je, po meni, to jedna briljantna akcija, napadni boj gdje smo oslobodili prostore i nanijeli velike gubitke. I moralni efekat je bio velik, jer je poslije, početkom septembra, uslijedilo oslobađanje cijele teritorije općine Goražde.
VILDANA SELIMBEGOVIĆ/oslobođenje.ba
