Izdvajamo

 

"Djeci sam vezala traku, sin je imao 10 godina, ćerka 8 godina. Ćerka je bila zanijemila od straha, dugo nije govorila. To su strahote šta se nama izdešavalo."

Jedna od prisutnih na obilježavanju Dana bijelih traka u Prijedoru za Buku je govorila o ratnim strahotama koje je njena porodica preživjela.

" Ja sam bila u Kozarcu i kad je počelo granatiranje, mi smo počeli bježati u šumu. Jednu noć smo prespavali u šumi, granate su padale. Ja preko jednog djeteta, muž preko drugog, da bi zaštitili djecu. Drugi dan smo se vratili kućama, bili smo u nekom podrumu. U tom trapu smo proveli devet dana. Nas je bilo trinaest, a trap je bio tri metra sa dva, metar visine. Moj svekar i rođak su imali astmu, kašljali su. To je bila nova kuća, nije bila zapaljena. Drva u trapu su bila složena, mi smo samo malo ta drva sklonili da bismo ušli i sakrili se. Tu smo bili devet dana, nismo imali šta jesti, što smo unijeli od hrane davali smo djeci. Bilo je šestoro djece. Kad smo se izvukli, sve kuće su bile popaljene, i naša. U podrumu jedne kuće smo ložili vatru, pravili sebi hljeb. Onda nam je jedna žena rekla 'bježite. morate ići i vežite bijele trake oko ruke, idite u Trnopolje'. Tamo je bio sav narod koji je ostao živ, već su se logori formirali. Ujutru oko tri da krenemo, ali je snajper pucao odozgo, bilo je strašno... Djeci sam vezala traku, sin je imao 10 godina, ćerka 8 godina. Ćerka je bila zanijemila od straha, dugo nije govorila. To su strahote šta se nama izdešavalo."

Komentarišući ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka, gdje učesnicima nije dozvoljena uobičajena mirna šetnja, Samka Huremović je rekla:

"Nemamo nikakva ljudska prava. Mi nismo gladni, imamo jesti, radimo, ali nemamo prava nikakva, dok ne možemo prošetati gradom sa bijelim trakama."

6yka.com/bih

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.