Izdvajamo

 

Iz godine u godinu sve je manji broj ekshumiranih osoba u BiH, tako da brojne porodice tri desetljeća ne znaju za sudbinu najmilijih. Od ljeta 1992. godine gubi se svaki trag porodici Ešefa Dženanovića. Kako bi uradio nešto za svoju ubijenu porodicu u dvorištu porodične kuće podigao je spomen obilježje.

 

Tu su ispisana imena sinova, supruge, majke i sestre. Sin Alen je imao 4 godine, Ajdin 9, sestra Naida 17 godina. Ešefova suprga je ubijena u 32 godini života. Ogromna je to bol i teško je i zamisliti da u jednom danu ostanete bez porodice koja je ubijena na pravdi boga. Da bol bude još veća pobrinuli su se zločinci koji su nakon satrijeljanja počinili još jedan zločin, tako da Ešef desetljećima traga za posmrtnim ostacima najmilijih.

 

Ešef Dženanović i njegovi sapatnici (u Prijedoru je još uvijek značajan broj porodica koje tragaju za posmrtnim ostacima ubijenih u periodu 1992-1995 godina), obišli su brojne lokalitete i masovne grobnice koje su krile posmrtne ostatke prijedorskih Bošnjaka, ali bez uspjeha.

Ako je suditi prema informacijama koje dolaze iz Instituta za traženje nestalih osoba BiH, male su šanse da brojne porodice nestalih Prijedorčana uskoro klanjaju dženazu i obave ukop, sinovima, majkama, sestrama i očevima za kojima tako uporno tragaju. Protekle su godine istražioci 465 puta izašli na teren u potrazi za lokacijama grobnica. Obavljene su tri ekshumacije ali bez rezultata tako da je to bila još jedna godina bez ekshumiranih posmrtnih ostataka.

Od 1998.godine kada je počeo proces ekshumacija posmrtnih ostataka Prijedorčana nesrpske nacionalnosti, tijela ubijenih su otkrivena u deset općina i tri države što govori o počinjenom zločinu, posebno ljeta 1992.godine.
Iako porodice ubijenih koje još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima najmilijih, ne gube nadu, sve je očiglednije da brojnim žrtvama nikada nećemo klanjati dženazu i obaviti njihov ukop.

https://www.mojprijedor.com/

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović