Kad mi život ponekad ispuni praznina koja se ne da objasniti, jedino što pomaže da tu przninu otklonim od sebe jesu sjećanja.

Imam ja i ovih nabacanih sjećanja od prije dvadeset, trideset godina ili naprimjer od juče ali ipak, sjećanja iz djetinjsta prevagnu kao nešto najljepše. Evo jednog.

-Zbog tebe jedina mojaaaaaa…

Tako je uvijek počinjao tekst pjesme koju sam čuo izdaleka a glas pjevača je prelijetao brda Krčevina i dolazio do nas.

Ptice bi na momenat zašutale, krave brzo digle glavu i kad bi sa osmjehom konstatirale o kome se radi zadovoljno su nastavljale pasti sočnu travu.

Znale su da dolazi Ramo koji je najviše volio zapjevati.

– Ramo je čuvao ovce. Ja sa njim. Ramo je pjevao. Ja sa njim. Ramo je bio stariji ja mlađi. Da ne zaboravim, imao je Ramo magarca i psa uz sebe.

Eto sad kad znamo sve informacije o Rami mogu vam ispričati i o našem druženju.

Na Krčevine je dolazio za svojim ovcama i “magom” a meni je bilo jako drago kada ga sretnem.

Inače, u ta neka stara vremena nije bilo čudno sresti čovjeka ili čak ženu kako sami sebi pjevaju. Sami ili u društvu. Dok kopaju, kose, idu putem, pripremaju jela ili čuvaju blago.

Toga više nema kao što je više rijetko sresti pijanog čovjeka koji ide uz Brđane i pjeva. Ili plače, zavisno od budžeta koji je ostao u džepu.

Ok, da se mi vratimo Rami.

Ja sam poslije imao uzore u pjevanju kao što su Safet, Himzo, Zaim, Šaban ili Zdravko Čolić…ali, čini mi se da je Ramo bio od svih njih moj prvi pjevački uzor.

Imao jak glas i pjevao slobodno pjesme koje voli. Imam osjećaj da je bio u pravom smislu slobodan kao ptica koja leti i uživa.

Ja sam bio stidljiv, nisam smio puštati glas jer sam se bojao da je sve to pogrešno pa sam njega uvijek molio da mi otpjeva još jednu.

Nije ga trebalo puno moliti. Imao je skroman repertoar ali uvježban. Ok, kad se ne bi mogao sjetiti druge strofe ja sam mu pomagao. U stvari na licu mjesta izmišljao. Sad vidim da je Ramo kriv zato što sam počeo poslije i sam pisati tekstove.

Moji ukućani su voljeli Ramu. Trebalo je samo da mu se kaže – “Ramoo de nam klikni jednu” i pjesma bi kretala.

Kad bi završio bio je zamoljen da na njivi malo pripazi na mene na što bi on odgovarao – “Nesmi Esu niko dirati”. Osjećao sam se zaštićen.

On je čuvao mene ali često mi nismo čuvali ono zbog čega smo tu.

Dok bi on meni pjevao i podučavao me, krave i ovce bi vidjele da smo Boga pitaj gdje u mislima, namignule jedna drugoj i za čas bile u Arifovoj, Mehinoj ili Harinoj njivi.

Jedino magarac ne bi nikud išao i pomalo prezrivo je gledao na pogrešne poteze krava i ovaca. Kao da se pitao – pa ko je ovdje magarac? Znao je ipak da će ih uvježbani Ramin pas na vrijeme vratiti.

Par puta me Ramo i popeo na njega. Imao sam strah ali sjedio sam i u mislima jahao kroz prerije i livade koje sam vidjao u romanima. Kada bi turneja na magarcu bila završena pri silasku sa njega vidio bih da smo se u stvari pomjerili metar, dva..

Dosta. Ko još može magarcu zamjeriti?

Nije samo pjevanje bilo u pitanju.

Imao je Ramo i veliki zeleni kaput koji ga je štitio vjerovatno dok se provlačio kroz razne međe. U njega je mogao strpati hranu i cigare. A nama je taj kaput valjao zbog nečeg drugog. Fudbala. Nije Ramo volio fudbal ali nam je izlazio u susret. Pošto smo Huća i Nedžad i ja uvijek bili u deficitu za jednog igrača Ramo nam je dolazio kao džoker. Ja sam uvijek birao da igra samnom jer sam znao da kroz taj široki kaput ako je on na golu ne može proći ni buba švaba a kamoli onolika lopta.

Tu sam taktiku po imenu “dimija” uvježbao još sa nanom koja je nevoljno ali eto da mi ispuni želju par puta stala na gol. Svojim širokim dimijama ona nije dozvoljavala proboj neprijateljskih fudbalskih snaga.

Nakon par godina našeg druženja mi smo odselili a Ramo je često idući prema svojoj kući prolazio kraj naše i jako vrlo glasno zapjevao. Mi bi smo istrkali iz kuće i dugo pričali sa njim. Ja bih čak uzeo harmoniku i počeli bi zajedno izvoditi neka djela klasične muzike kao što je – Zbog tebe jedina mojaaaa i još tri koje smo znali.

Nakon nekog vremena kada bi prolazio nije više htio pjevati.

Na pitanje moje mame da nam klikne jednu on je odgovarao – Eso mali je bolji, čuo sam ja da on i po čaršiji pjeva.

To je bila istina jer sam se prijavljivao na takmičenja pjevača amatera a on to nikad nije htio. Bio je zadovoljan da samom sebi ispuni želju i popularnost mu nije bila cilj.

Ramo je ostao onaj dobri čovjek koji kroz ovaj život prođe nekako nečujno, bez afera, zadovoljan sa onim što ima i svojom pjesmom.

Zadnji put prije događaja koji su doveli na čelo država za razliku od Raminog neke istinske magarce, čuo sam ga kako ide putem i pjeva – “Bosno mojaaa jabuko u cvijetu”….

– Da ne zaboravim.

Još nešto je za njega posebno vezano.

Bio je jako stidan a ima li boljih ljudi od onih koji za stid znaju?

Eso Balić