Izdvajamo

 

Posmrtni ostaci logoraša Omarske i Keraterma otkriveni su u prirodnoj jami dubokoj 20 metara. Ovaj zločin počinjen 1992. godine još uvijek nije dobio sudski epilog. Haški tribunal je u presudi šefu kriznog štaba opštine Prijedor Milomiru Stakiću utvrdio da je petog augusta 1992. godine iz logora Omarska odvedena grupa od 124 zatočenika. Najveći broj ubijenih logoraša je prethodno doveden iz logora Keraterm, a radilo se o preživjelim u masakru u prostoriji broj tri.

 Iz prirodne jame duboke 20 metara u selu Podvidača općina Sanski Most, na lokalitetu Hrastova Glavica, 1998. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 124 prijedorska logoraša, ali i posmrtni ostaci dvojice sanskih Bošnjaka ubijenih u Drugom svjetskom rata. Prosjek starosti žrtava Hrastove Glavice je 25 godina, a od 124 žrtve, samo tri su bile starije od 50 godina.

 

Otac Jasmina Musića ubijen je u 24 godini. Jasmin, rođen nekoliko mjeseci nakon očevog strijeljanja, danas je poručio da ovaj zločin mora dobiti sudski epilog, da nije lako biti na mjestu gdje su ljudi tako svirepo ubijeni i da treba gledati u budućnost.

 

Na lokalitetu Hrastova Glavica danas je u organizaciji Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, Regionalnog saveza logoraša Banja Luka i Udruženja logoraša Prijedor 92 i Kozarac obilježena 30. godišnjica strijanja 124 prijedorska logoraša Omarske i Keraterma.

Iako je od zločina na lokalitetu Hrastova Glavica prošlo 30 godina, naredbodavci i počinioci nisu izvedeni pred lice pravde. To je naglašeno i danas prilikom obilježavanja godišnjice strijeljanja prijedorskih logoraša.

 

Predsjednik Saveza logoraša Bosne i Hercegovine Seid Omerović naglašava da je nedopustivo da za zločin na lokalitetu Hrastova Glavica naredbodavci i počinitelji nisu odgovorali te da treba nastaviti razvijati kulturu sjećanja.

Večeras će u Prijedoru biti održano Veče sjećanja na doktora Esada Sadikovića, priznatog prijedorskog doktora ubijenog na lokalitetu Hrastova Glavica u sanskom selu Podvidača gdje je podignuto spomen obilježje kao trajna opomena na strijeljanje 124 prijedorska logoraša nesrpske nacionalnosti.

Senudin Safić/mojaprijedor.com

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?