U mom selu Sivicma bilo je uvjek dosta omladine, pa tako da je svaki pud kad se odlazilo u JNA neko isao.

Bilo je to za nas koji ne idemo lijepo i zabavno, oprostajne veceri okupljanja ispracaji, ma to su bili tada zivotni događaj.

Ali za one koji odlaze u JNA i familiju bio je to ponos a i tuga, jer rastanci su bili teski tad se odlazilo na duze mjeseci po prvi put od kuce.

Tako, 1986 godine, je otisao nas Jaran Edin Edo Munibov, kako smo mi to govorili, jer uvjek se naglasavalo ime jedog roditelja, jer nas je bilo u selu vise sa istim imenom pa predznak se stavljalo ime roditelja.

A i uvjek je neko i dolazio iz JNA dal skroz ili na odsustvo pa onda mi se skupljamo slusamo razne događaje i price tih koji su dolazili.
Oni su imali svasta da kazu a mi uvjek na istom, ko dosadno nam nista se ne desava oko nas..

To ljeto 1986 god na odsustvo je dosao nas Edo Munibov.  Subota mi smo otisli u Carsiju na korzo, ali mi Sivci imali smo svoj obicaj da u grupi polako pjesice idemo a tako se i vratimo, uvjek je bilo vrijeme i mjesto polazka i vrijeme i mjesto vracanja. Od Zilehe Ibraimovog je bilo mjesto polazka a ispred Dzevahirove slasticarne okupljanje za kuci.

Tako smo tog ljeta krenuli kuci onako svi po malo pripiti a Edo malo vise, od te neke radosti sto je nakon vise mjeseci doso prvi put kuci. Idemo polako uvjek je bilo neki fori ili pjesme do kuce.

Po dolazku u Selo uvjek smo negdje sjeli na neku njivu ili stajali na putu i sad prepricavali desavanja, vecinom ovi koji dođu pricaju nam svoje dozivljaje.

Tad smo sjedili na Serinoj uriji, a Serina urija je preko puta kuce Sadika Sivca, a Edo rasprico kako je njemu tamo daleko u Srbiji u JNA i kako mi to NE razumjemo kad se ode iz rodnog mjesta.

Slusamo mi njega nama je to malo i smjesno jer nama sve potaman uvjek isto Selo ko Selo i sad ON nama objasnjava kako mi ne znamo cijeniti svoje. Onako pripit poce i plakati i kroz plac nam glasnije rece,

MA VI NE ZNATE NISTA JA SAM BIO NA NEKOJ VJEZBI U NEKOM SELU GDJE SU SELJACI  IZVOZLI  STAJSKI  ĐUBAR ONA SVA VOJSKA ZACEPILA NOS I VICU STO SMRDI, A JAAAA SAV SRETAN MENI TO MIRISI NEMOGU OPISATI KAKO MI JE TAD BILO FINO.

P.S. Poslije sam ja razumio Edu kad sam otiso u JNA nije njemu mirisao dzubar nego mu je falilo Selo. Nostalgija je nesto sto se ne moze opisati nego dozivjeti.

I danas kad sam u tuđini cesto se sjetim Ede i dzubra kako to fino mirise kad si daleko od rodnog kraja, a nekom smrdi..

Neno Sivac