Piše: Jasmin Medić

Nesumnjivo je da je i među pripadnicima srpskog stanovništva tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bilo pojedinaca koji su iskazivali humanost i spremnost da zaštite civile bošnjačke nacionalnosti u periodu počinjenja masovnih zločina i genocida.

U javnom diskursu često se ističu imena Srđana Aleksića iz Trebinja i Sekule Stanića iz Foče. Međutim, činjenica je da su njihova imena promovirana u javnosti bez dovoljno uvažavanja svjedočenja preživjelih i rezultata istraživača ratnih zločina u tim sredinama. Kao posljedica toga, po Srđanu Aleksiću danas jedna ulica u Sarajevu nosi ime, kao i jedna regionalna novinarska nagrada, dok je u slučaju Sekule Stanića bilo i inicijativa za postavljanje biste u Sarajevu, koje su spriječene reakcijom istraživača i svjedoka zločina iz Foče.

Rasprave koje se vode o ulozi Aleksića i Stanića pokazuju koliko se javnost još uvijek dijeli u interpretacijama, dok se istovremeno premalo pažnje posvećuje ličnostima poput Duška Kondora i Lazara Manojlovića iz Bijeljine, čija su djela ostala u sjeni.

Prijedorski primjer

Primjer iz Prijedora ilustrativno pokazuje kontekst u kojem su rijetki pojedinci ispoljavali građansku hrabrost. U periodu od 20. do 27. jula 1992. godine, srpske vojne i policijske formacije izvele su napade na sela na lijevoj obali rijeke Sane, što je rezultiralo masovnim zločinima na području opštine Prijedor.

To je period počinjenja najvećeg broj ubistava. Među pogođenim selima bili su i Zecovi, gdje je počinjen jedan od najvećih masakara civila. U tom selu živio je četrnaestogodišnji Zijad Bačić, kojem je tokom napada ubijeno 29 članova porodice.

U kasnijem svjedočenju za „Oslobođenje“, Bačić je potresno opisao način na koji su izvršena ubistva članova njegove porodice, naglašavajući vlastiti bijeg kroz pucnjavu i prizore ubijenih najbližih.

Spas je pokušao pronaći u kući školskog druga Stojana Stupara. Porodica Stupar ga je prihvatila i čuvala osam dana, izlažući se time ozbiljnoj opasnosti.

Nedugo potom, kada je Bačić uspio napustiti Prijedor, ubijeni su Stojan Stupar, njegov otac Milan Stupar i njihov prijatelj Rade Babić, a prema Bačićevom svjedočenju, motiv njihove likvidacije bila je činjenica da su pružili utočište njemu, kao bošnjačkom dječaku.

Imena pravednih ne smiju biti zaboravljena

U tom vremenu pomagati pripadnicima nesrpskog stanovništva u Prijedoru značilo je izložiti vlastiti život ozbiljnoj opasnosti. Uprkos tome, Milan i Stojan Stupar te Rade Babić odlučili su se na čin humanosti i hrabrosti, čime su ostavili svjedočanstvo moralne odgovornosti i solidarnosti u kontekstu sistemskog nasilja.

Njihova imena ne smiju biti zaboravljena, jer predstavljaju primjer etičkog ponašanja u vremenu kolektivnog zla. Ostat će zauvijek neodgovoreno pitanje: Da li bi zbivanja u Bosni i Hercegovini u periodu agresije imala drugačiji tok da je većem broju osoba humanost i moral bila iznad ideologije koja je, na koncu, unesrećila i one koji su zločinima stvarali manji bh. entitet.

Ime Stojana Stupara naknadno je uvršteno među 102 ubijena djeteta i maloljetnika s područja Prijedora. Sa spiska djece uklonjeno je ime Miroslava Herče, dječaka iz Hrvatske koji je u ranijim godinama uvršten u spisak 102 ubijene prijedorske djece.

Nažalost, nenamjernom greškom nas autora neke su publikacije objavljene bez Stojanovog, a s Miroslavovim imenom.

Ono što je, pak, važnije od toga jeste činjenica da, kako nam je poznato, do danas u Prijedoru ne postoji spomen-obilježje posvećeno ubijenoj djeci i ništa ne naslućuje da će se ono izgraditi u doglednoj budućnosti.

Upravo zbog toga, u vremenu kada su interpretacije uloga pojedinih ličnosti i dalje predmet kontroverzi, djela Milana i Stojana Stupara te Rade Babića ostaju nesporna i trebala bi dobiti mnogo veće priznanje u javnom prostoru.

(IIN Preporod)