Izdvajamo

 

Klix.ba vam predstavlja kratki film posvećen povratnicima u entitet Republika Srpska.

To je priča ispričana iz jednog drugačijeg ugla o problemima, bolu i osjećaju napuštenosti povratničke populacije koja je diskriminisana na različite načine. Film je koncipiran kroz pripovijed Sudbina Musića, povratnika, novinara i aktivistu za prava povratničke populacije u RS-u.


Proljeće je 2021. godine. Prošlo je gotovo dvadeset godina nakon što su se prvi prijedorski povratnici počeli vraćati na mjesta odakle su protjerani 1992. godine. Prolazeći kroz bošnjačka mjesta u Prijedoru lako se može zaključiti da je povratak ozbiljno doveden u pitanje. U samo jednom selu u Prijedoru prije rata živjelo je više od 2.500 Bošnjaka. U najvećem valu povratka, od 2003.-2007. u istom mjestu bilo je najviše 468 povratnika. Ostali su primorani nastaviti voljeti svoje rodno mjesto iz svog radnog mjesta u Njemačkoj, Danskoj, SAD-u, Kanadi i iz drugih zemalja.

Josip Pejaković u monodrami o izbjeglicama kaže da je za njih najvažnije imati šator. Upravo je šator ono što su neki pružili povratnicima Bošnjacima i pomislili da je to dovoljno i to u mjestu čija zemlja i danas krije grobove i grobnice. Istina, dodijeljene su i poneka kuća, motokultivator, i sve je to uredu, čak i pohvalno. Međutim, poneka kuća i motokultivatori morali su biti samo osnova, a ne suština i svrha povratka.

Mnoge politike u Bosni i Hercegovini su pale upravo na kreiranju te suštine. Ekonomske prilike, zatim vjerski, kulturni i prosvjetni život su od veće suštinske vrijednosti od bilo čega drugog. Nominalno, očekuje se da većinu toga povratnici sami rješavaju i vode borbu protiv diskriminacije.

Danas, malo ko se brine što bošnjačka djeca u Prijedoru uče po srpskom nastavnom planu i programu, što su prisiljeni da obilježavaju slave i ostale praznike koje poštuju, ali ih ne doživljavaju svojima? Na takve pojave ne mari ni međunarodna zajednica, kojoj bi cilj trebao biti društvo bez diskriminacije. Koga je briga to što u pokušaju da organizuju besplatnu ekskurziju omladine u većini mjesta ne mogu popuniti ni manji autobus?

Priče o ratu

Povratnicu su skupo platili prošli rat. Izgubili su očeve, braću, rođake, majke, sestre, bebe... O kućama, urušenim snovima, životima da i ne govorimo. Zato je riječ rat najskuplja i najteža u povratničkim mjestima, gdje i dalje ledi krv u žilama.

Tomašica je skrila hiljade duša, i Bog zna koliko ih još kriju ostale grobnice za koje se i ne zna. Zato bi politike iz Sarajevo morale misliti na osjećaje ljudi povratnika kad spominju rat. Kako zaštititi te ljude da opet ne dožive istu sudbinu? Ako ih se ne štiti u miru, kako ih zaštititi u ratu? Zašto se u miru, kada povratnici doživljavaju napade, u tim mjestima istog dana ne "sjati" politička i društvena elita, da kaže svim stranama da ti ljudi nisu sami, da nisu zaboravljeni.

Konačan udarac

Samo jedna prijedorska mahala broji 38 prelijepih, a praznih kuća. U preostalima su većinom samci, često stariji od 60 godina. Selo nema prodavnicu pa se za najosnovnije ide do grada. O organizovanom kulturnom i drugom životu se nema šta pisati, jer gotovo da ne postoji. Sve ukazuje na to da povratak, nažalost, zbog tromosti sistema i nerazumijevanja njegove suštine vjerovatno nije uspio. I kako danas gledati u ljude koji su ne tako davno morali nositi bijele trake, proći Omarsku, Keraterm, Trnopolje i druge adrese teških stradanja. Neko je kriv što je to tako. Neko je kriv što povratnici i danas strahuju i bivaju meta zastrašivanja. Rijetki su koji glasno o tome govore i brane ih, sa njima su svakodnevno. A mnogi šute i ocjene o stanju povratnika donose sa "sigurne udaljenosti", često ne mareći za posljedice, niti vlastite izjave.


klix.ba

"Vidiš ovu moju podignutu ruku, koja kao kameni cvijet osta, da svjedoči zločin vaš...
Vidiš ovaj cvijet sa latica pet, to je dokaz protiv vas, koje je vrijeme sačuvalo...
Vidiš li i čuješ vapaj moj, preklinjanje moje da me u životu ostavite...

Ova ruka moja osta podignuta, da te sjeća, i da pamtiš, da ti strah od Božije kazne ispunjava i noći i dane...

Predajem te Bogu Svemogućem ubico tijela i duha moga, neka ti Bog sudi, a ja ti oprostiti neću...."

Taif Rose 2013

Opširnije...