Izdvajamo

 

Piše : Katarina Panić

Kada je profesor Miodrag Zec govorio u Prijedoru krajem novembra 2019. godine, tadašnji gradonačelnik Milenko Đaković je negodovao. A profesor Zec /zajedno sa Milošem Trkuljom, stručnjakom za digitalne transformacije/ bio je najupečatljiviji govornik na toj investicionoj konferenciji, pažljivo osmišljenoj i vrhunski organizovanoj. Da je Milenko Đaković znao da nepunu godinu kasnije njegova politička partija više neće biti na vlasti, možda bi ga /drugačije/ slušao.

Kao i profesora Zeca do tada, i Milana Kneževića sam samo čitala u Ninu i nisam imala prilike slušati uživo do prije neki dan. On, nažalost, nije bio govornik u zvaničnom dijelu konferencije o dijaspori, ali se, kao gost, javio za diskusiju i iznio bolne kvalifikacije: „Godinama smo se borili za najelementarniji odnos predstavnika javne uprave da se izvrši demokratizacija privrednih odnosa tako da će onaj ko zapošljava jednog jedinog radnika imati najveću društvenu pažnju. /…/ Nažalost, vidim i danas, tokovi se usmjeravaju ka centrima političkih odlučivanja. Nema velikih poslova bez političkih konekcija, što je pogubno za privredu. /…/ Među nama privrednicima ustanovljeno je pravilo: ne učestvuj u tenderu koji nisi namjestio. Takav sistem treba mijenjati.“

Dvije, po meni ključne, rečenice vlasnika firme „Modus“ iz Beograda i bivšeg predsjednika Asocijacije malih i srednjih preduzeća Srbije posebno izdvajam, s naglaskom na drugu: „Privreda i kapital će, kao voda, uvijek naći svoj pirodni tok – nemojte ih samo sputavati. Najbolja funkcija javne uprave je da ne smeta.“ Gradonačelnik Dalibor Pavlović nije negodovao. Većinu vremena proveo je na telefonu.

U odnosu na prethodne dvije /iz 2013. i 2018. godine/, konferencija održana 28. jula razlikuje se po tome što je, osim aspekta ekonomskog razvoja, obuhvatila i koncept pomirenja /ne, doduše, voljom domaćina, nego prvog čovjeka Evropske unije u BiH – o tome u nekom od narednih tekstova/. Organizacionom odboru čestitke za urađen posao, uz jednu nemalu zamjerku. Naime, govornici koji su se obratili učesnicima u uvodnom dijelu /predstavnik EU misije u BiH, ministar za evropske integracije i međunarodnu saradnju Republike Srpske Zlatan Klokić, gradonačelnik Prijedora Dalibor Pavlović i predsjednik Skupštine grada Prijedora Mirsad Duratović/, trebalo je da na tome i ostanu, a ne da zauzmu čitav prvi od ukupno tri panela /i uz to da znatno probiju predviđeni vremenski okvir/. Članovi odbora morali su institucionalnoj, pa i političkoj, hijerarhiji objasniti da kvantitet nije kvalitet i izboriti se za pristup manje je više.

Za razliku od prvog panela /loše vođenog; sa unaprijed dogovorenim pitanjima – smišljenim na brzinu i površno; sa nesrazmjerno dugom zastupljenošću predstavnika EU kojem je bilo neprijatno te je u svojim odgovorima počeo sugerisati uključivanje ostalih panelista, jer je umjesto diskusije to u početku bio intervju jedan na jedan; s panelistima koji nisu rekli ništa novo niti je bilo potrebe da kažu išta više nego što su rekli ili mogli reći u uvodnom obraćanju/, iz drugih dvaju utisaka je više. Ovdje izdvajamo tri o kojima iz medijskih izvještaja javnost nije informisana iz jednostavnog razloga što se izjave daju prije početka, kao što je praksa i sa većinom drugih javnih događaja /i o medijima u jednom od narednih tekstova/.

Prvo, birokratija, teška i troma administracija, dodatno opterećena korupcijom.

„Sve nešto ne može, sve mito i korupcija. Toliko imamo problema s tim. Meni je više, da se izrazim na najjednostavniji način, na vrh glave sjelo da moram tražiti vezu, da moram zvati, da se mora reći Enisa je radila u policiji, ona je moja prijateljica, možete li joj pomoći. Zašto nam to više, ljudi, treba? Skinite tu blokadu. Molim vas, pokušajte razgovarati sa svojim zaposlenima u opštini, ministarstvu, sudu. Evo jedan primjer. Imam poblem sa građevinskom dozvolom za jedan novi pogon i to stoji već šest- sedam mjeseci. Jedna službenica u opštini kaže: ‘Da nema para, ne bi ni gradila.’ Je li vam takav radnik treba?“, rekla je Enisa Larsson, vlasnica prijedorske firme „Agroplus“.

„Sarađujem sa Švajcarcima i mogao bih zaposliti još stotinu radnika, ali je njima rizik za ulaganje veliki, u strahu su, boje se dugoročnih ugovora jer ne znaju mogu li nas pravno teretiti ako nešto pronevjerimo. Nemojte da na sitnim stvarima padamo. Nikog ne potcjenjujem, ali nemojte da se moram crveniti zbog tamo nekog lokalnog službenika“, rekao je Mirsad Ramić, vlasnik „Cromexa“.

Semira Hoffman osnovala je u Prijedoru Fondaciju „Zajednički put“, a živi i radi u Americi.

„Ako se nekom ne sviđa tvoja faca, dođi za sedam do deset dana. Za neku formu za koju treba 30 sekundi vremena, kaže dođi za pet dana. Sit je čovjek tražiti vezu preko veze za sve i zato se ne vraćam ovamo. I kad nađeš vezu, a vidiš da u redu čeka neki deda koji nema vezu, onda je to još bolnije“, sažela je svoje iskustvo.

„Poznajem strane investitore kojima je prva riječ koju su ovdje naučili bila sutra“, rekao je Bojan Jojić iz Agencije za ekonomski razvoj grada Prijedora „PREDA-PD“.

Drugo, finansijsko tržište nepovoljno za privredu.

„Guše me banke. Ne gledaju lepezasto, nego ravno. Ne mogu da nas prate. Komercijalne su, a ne podsticajne. Kad vani kažemo koliku kamatu plaćamo, pitaju nas kako to. Mi kažemo zato što nam je takod dobar standard, dobro živimo. Ja sam se deset godina borio da stvorim uslove da mogu da razgovaram sa bankom. Kucam na vrata, a oni bježe od mene k’o da sam šugav“, kazao je Ramić.

„Ja sam do sada ulagala iz Švedske, ali sad je totalna blokada da se novac pošalje u BiH i Hrvatsku, zbog korupcije, kriminala i pranja novca, Uključila sam cijelu porodicu zbog limita /pojedinačnih transakcija/. Banka čiji sam stalni klijent tražila mi je porijeklo novca. U pitanju je bio iznos od 2.000 KM. Rekla sam da me vjerovatno ne bi pitali za porijeklo da sam u koferu donijela dvije milijarde evra, do te mjere su me izbacili iz takta. I kako da poslujem? Kako da idem naprijed?“, pitala je Enisa.

Treće, tržište rada, problematično sa više aspekata.

„Ljude dijelim na dobre i loše, a u novije vrijeme na radnike i neradnike“, rekla je Semira Hoffman.

Farmu koza „Nana Kaas“ u Jelićki vodi porodica Lemić. Dario kaže da ne može naći radnike i da ljudi sa sela ne koriste prednosti bavljenja poljoprivredom nego radije idu raditi na baušteli, u gradu, na dnevnicu. „I ne može svako biti IT stručnjak“, dodaje.

„Prisustvovao sam jednom razgovoru za posao. Poslodavac pita kandidata je li spreman raditi u smjenama. ‘Popodne mi je teretana, ne bih mogao’, odgovara mladi čovjek. Prioriteti su vrlo diskutabilni kod mladih ljudi i ima mnogo prostora da se na to utiče“, navodi Jojić.

„Uložili smo u posljednjih deset godina više od šest miliona maraka u mašine, a one su bez ljudi samo hrpa gvožđa. Godinu i po prije dolaska prve mašine krenuli smo sa edukacijom radnika. Nemojte da se dijele diplome nizašta. Dođu nam s papirom i misle da nešto vrijede, a oni razmažena derišta, ne možeš od njih ništa“, rekao je Ramić. On je otvorio i drugu stranu priče: „Koliko god su odgovorne institucije, toliko je i poslodavac. Imamo ljude koji dođu izvana, a ovdje im sistem omogući da tlače radnike. Pohlepa, šta li je. Nikako da spoznamo da se dobar radnik mora dobro platiti. I ko god da je investitor, onaj ko je direktor mora stati iza radnika i njihove interese zastupati kod investitora.“

Ramić je ukazao na pogrešnu upotrebu termina strani investitor u mnogim slučajevima, pa i u njegovom, jer se on u rodni grad nije vratio s kapitalom nego je krenuo s malom zanatskom radnjom i postepeno razvijao poslovanje. Ljudi su protiv favorizovanja stranih investitora i insistiraju na jednakim uslovima, tretmanu i uslužnosti javne uprave za sve investitore.

„Jesu tu nostalgija, ljubav, patriotizam, ali okidač je interes. Možda smo mi naučili voljeti pare, ali oni vani vole ih na kvadrat“, dodao je Ramić.

Zamisli.ba

Mislim na moju djecu, mislim na djecu cijelog svijeta. Oni su nevini. Ne bi ih trebalo hraniti mržnjom pa da sutra postanu gori od onih koji su nam napravili toliko zla.

Ipak...Ipak treba im reci da bar znaju. Ne moraju niti da mrze niti da praštaju.

Oni to ne mogu za nas uciniti ali moraju znati da im se isto to može desiti.