Izdvajamo

 

U intervjuu za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Mujo Begić, šef Područnog ureda Instituta za nestale osobe (INO) u Bihaću kaže kako se ove godine očekuju bolji rezultati u radu na pronalasku nestalih osoba, budući da u 2021. nije pronađana nijedna osoba u Unsko-sanskom kantonu.

Žrtve proteklog rata iz Prijedora tokom godina pronalažene su u tri države i u nekoliko općina na 500 različitih lokacija masovnih i pojedinačnih grobnica, rekao je, Mujo Begić je u intervjuu za BIRN BiH u kom je govorio o svom dugogodišnjem radu na pronalasku osoba nestalih tokom proteklog rata, problemima s kojima se suočava Institut, te izazovima s kojima se susreću.

Begić navodi da je protekla godina bila jedna od najnepovoljnijih za traženje nestalih osoba, te da nisu pronađeni posmrtni ostaci žrtava iz proteklog rata, ali da se sada kreće sa novim, odobrenim ekshumacijama.

Prema podacima Instituta, istražioci su 465 puta izašli na teren u potrazi za informacijama o lokaciji grobnica i provjeri onih informacija do kojih su došli u 2021. godini, te su urađene tri ekshumacije u kojima nisu pronađeni posmrtni ostaci. U prošloj godini je identificirano 14 žrtava proteklog rata koje su ekshumirane u ranijem periodu.

“Nikada ne dajemo lažnu nadu jer ne znamo hoćemo li ikoga pronaći. Zato treba biti oprezan i ne želimo nanositi dodatnu bol porodici”, kaže Begić govoreći o planovima za ovu godinu i pojašnjavajući da je pandemija koronavirusa bitno uticala na traženje nestalih u protekle dvije godine.

“Mnogo toga što je nama neophodno bilo je ograničeno i uskraćeno, prije svega kretanje i kontakti. Uz to, prošlo je 30 godina i to je dug protok vremena jer ljudi umiru, kako svjedoci, tako i porodice”, navodi Begić.

Pored ovoga, presudni su kaže i mnogi drugi faktori.

“Niz je faktora koji utiču na to da u posljednje vrijeme imamo malo ekshumiranih osoba, a nekada smo pronalazili stotine. Ljudi koji su učestvovali u tom procesu iz INO-a odlaze u penziju ili Institut napuštaju na neki drugi način. Ovo je proces u koji se ulazi postepeno i da bi se dobili neki rezultati to traje”, objašnjava dugogodišnji istražilac.

Begić navodi da su u proteklom periodu bili uskraćeni i za podršku agencija i službenih osoba, da ni uslovi rada nisu idealni, ali kako govori, stimulans pronalaze u porodicama žrtava.

“Oni su nam iskreni prijatelji. Razumijemo i frustracije, ali nikada nismo izgubili nadu. Oni nas potiču da ne odustajemo i njihova stalna briga ohrabruje”, kaže.

Potcrtava činjenicu da je Institut do sada u traženju nestalih napravio velik iskorak i da su rezultati vidljivi. Ipak, misija i zadatak Instituta nije ispunjen dok se ne pronađu sve žrtve, govori.

“O tome treba razgovarati, treba promijeniti pristup, napraviti zaokret i pronaći odgovore. Vrijeme je da ovo pitanje postane prioritet kao ljudsko i humano, bez politizacije”, kaže Begić, naglašavajući i kako je otežavajuća okolnost što osobe koje su bile uključene u prisilne nestanke nisu procesuirane, nisu dale nikakve podatke u procesima, a činjenice su da su žrtve iz grobnica premještane.

Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, tokom rata sa područja Unsko-sanskog kantona nestalo je 2.068 osoba, a još uvijek se traga za njih 376, najviše sa područja Sanskog Mosta, Bihaća i Ključa.

Begić kaže kako se za mnogim Prijedorčanima i danas traga.

“Na 500 lokacija pronašli smo prijedorske žrtve, od pojedinačnih do masovnih grobnica sa nekoliko stotina žrtava. Mislim da nigdje u Bosni i Hercegovini nije bilo ovoliko lokacija i specifičnih situacija kao u Prijedoru – žrtve smo pronašli u deset općina i tri države. Pronašli smo najveću masovnu grobnicu – Tomašicu”, priča Begić.

On ističe i da je svaka krajiška općina vezana za prisilne nestanke i masovne grobnice.

“Posebno su to Sanski Most i Ključ jer je dolina Sane – dolina grobnica, ponajviše iz 1992. godine”, navodi.

U Sanskom Mostu najviše zločina je vezano za naselja Hrustvo i Vrhpolje.

“U masovnim grobnicama smo pronalazili logoraše, žene i djecu. Sanski Most je specifičan jer su kontinuirano bili prisilni nestanci, prikrivanje, odvoženje i ubijanje žrtava. Znamo da su neki ljudi završili u rijekama i ne znam da li ćemo ih naći, ali ne smijemo odustati”, rekao je Begić, dodajući da je Krajina specifična po brojnim jamama dubine po čak 100 metara, pećinama i šumama u kojima su pronalaženi nestali.

Govoreći o žrtvama iz Bihaća, Begić kaže da ih je većina vezana za Ljutočku dolinu, te da mnoge nažalost do danas nisu pronađene. Problem je, dodaje, skrivanje zločina, žrtava i nedostatak informacija o mikrolokacijama.

Područni ured u Bihaću ima tri istražioca čiji je zadatak da učestvuju u traženju, ekshumaciji i identifikaciji osoba nestalih na području USK-a. Pored Područnog ureda u Bihaću, aktivna je i terenska kancelarija u Sanskom Mostu.

“Naš posao je locirati i pronaći posmrtne ostatke prisilno nestalih osoba i ovu sintagmu je ovdje potrebno posebno istaći – ne radi se o nestalim osobama, nego onima koji su prisilno nestali u proteklom ratu”, izričit je Begić, naglašavajući kako nestale osobe nisu brojke, već osobe koje imaju svoja imena i prezimena.

U njegovom poslu kaže najteže je “ne pronaći ništa”.

“To je najveće razočarenje svima. Pronalazili smo najbliže članove svojih porodica, rođake, nama bliske i poznate osobe, djecu, invalide i tek rođene bebe. Tada samo sebi postavite pitanje ko i kako je to mogao uraditi”, opisuje on.

Dodaje da su najteži susreti sa majkama koje traže djecu.

“Imali smo slučaj da majka jednu malu kost ljubi, grli i s njom priča”, govori, kao i da zasigurno ovaj posao ostavlja posljedice na istražioce koji moraju biti jake osobe.

“Imamo kolege koji su oboljeli tokom rada, bili izloženi infekcijama koje su ostavile trajne posljedice na zdravlje”, objašnjava Begić.

Ipak, ističe, pronaći sve žrtve je dužnost, a Institut je, smatra, u ovome procesu ostao sam sa porodicama žrtava.

“Naš posao nije završen dok ne pronađemo ostatak žrtava. Dugujemo to porodicama. Naravno, ne možemo sami – treba nam i saradnja porodica i svih ostalih institucija”, zaključuje Begić.


Amila Žunić/Detektor.ba

Al' mi moja mati nikad ne znade objasniti zašto ja sad nemam sadašnjosti a o buducnosti da i ne pricam. O prošlosti citam, ali je malo kasno, a da sam znao, da smo svi znali, da nam je receno, sad bi bezbeli kahvendisali kod Šide ili kod Saje cifuta il' pred Indeksom, Oazom ili u Trinestici, ko što su radili oni naši jarani, kojih više nema, prije dvadesetak godina. (Novembar 2011.)