Izdvajamo

Veceras nasi osnovci, maturanti, slave zavrsetak osnovne skole. Bio sam prisutan i napravio sam par fotografija koje zelim da sa vama podjelim.Bilo je lijepo vecers gledati ovu omladinu, sretne i vesele.

 

Ovo je samo dokaz da Kozarac ima svoju buducnost, svoju omladinu a u buducnosti nadam se i jos vise visoko obrazovanih momaka i djevojaka.

Naravno tu su i sretni roditelji, familija i komsije.

Omladini zelimo sve najbolje u buducem skolovanju a njihovim roditeljima da smognu snage i volje da svojoj djeci omoguce sto bolje skolovanje.

Nijaz - Caja


Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.