Postoji jedna prostorija koje se grozim… naime sigurna sam da nisam sama… naime to je jedna cekaonica u domu zdravlja… naime nikad mi nije bilo jasno rijesenje prostora zgrade doma zdravlja…

Piše: Semira Jakupović

Dok sam kao srednjoskolka citala poznatu poemu Ivana Gorana Kovacica, pod nazivom Jama, nikad nisam ni u snu pomislila da cu jednoga dana stajati nad jednom takvom jamom I zaliti glasno clana porodice, te mnoge druge I znane I neznane.

E pa ne znam kako al´ vazda mene snađu nake situacije...

Piše: Semira Jakupović

Posveceno svim preživjelim logorašima

Pise: Semira Jakupovic

Ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vozovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju fudbal, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Svi žure na posao, a niko ne stiže na vrijeme. Gdje osmočasovno radno vrijeme traje dvanaest sati.

Pise:Satko Mujagic

Pise: Satko Mujagic

Pisao sam jednom, nesto malo, o Salki. Onom Sinanagicu iz Starog Grada, nazvanom po 'didu' Salihu, kojeg sam znao samo iz prica. Taj dugonogi kozaracki momak izrazito zute kose i crnih, prodornih ociju ostace mi mozda prvi primjer onog mladenackog bunta 'bez razloga', stalnog djecackog hira i nedokucive, naizgled nepotrebne zelje za protestom i pobunom protiv svega sto je ustaljeno, staro, uskladjeno, vec napravljeno i takvo samo zato jer je oduvijek takvo.


Salko je bio zivi primjer neugasive, za sve uocljive zelje za razbijanjem zidova, preskakanjem davno iskopanih sanaca i prelaskom nevidljivih granica. Zeljom koja je onda cesto izgledala sama sebi cilj.

Bio je nekoliko godina stariji od mene, tako da nisam imao priliku s njim provesti onoliko
vremena koliko bi bilo dovoljno za jedan dobar tekst o ovom nezaboravnom momku.

Pise: Satko Mujagic