Poezija

Ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vozovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju fudbal, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Svi žure na posao, a niko ne stiže na vrijeme. Gdje osmočasovno radno vrijeme traje dvanaest sati.

Pise:Satko Mujagic

Pise: Satko Mujagic

Pisao sam jednom, nesto malo, o Salki. Onom Sinanagicu iz Starog Grada, nazvanom po 'didu' Salihu, kojeg sam znao samo iz prica. Taj dugonogi kozaracki momak izrazito zute kose i crnih, prodornih ociju ostace mi mozda prvi primjer onog mladenackog bunta 'bez razloga', stalnog djecackog hira i nedokucive, naizgled nepotrebne zelje za protestom i pobunom protiv svega sto je ustaljeno, staro, uskladjeno, vec napravljeno i takvo samo zato jer je oduvijek takvo.


Salko je bio zivi primjer neugasive, za sve uocljive zelje za razbijanjem zidova, preskakanjem davno iskopanih sanaca i prelaskom nevidljivih granica. Zeljom koja je onda cesto izgledala sama sebi cilj.

Bio je nekoliko godina stariji od mene, tako da nisam imao priliku s njim provesti onoliko
vremena koliko bi bilo dovoljno za jedan dobar tekst o ovom nezaboravnom momku.

Pise: Satko Mujagic

Pise, Semira Jakupovic

Pise, Semira Jakupovic

Pise, Semira Jakupovic

Prvi dio

Od kolijevke pa do groba, najljepse je djacko doba.
Historija je uciteljica zivota.
Znanje je najvece imanje.
“Non scholae, sed vitae discimus” (Seneka mladji)
U prijevodu “Ne ucimo za skolu, nego za zivot”.

Sesnaesto prodje ljeto

Kako ovdje dodje eto

Dodje ovdje na godinu dvije

Al ne mogo otic iz tudjine

Pise: Semira Jakupovic

Tri nove pjesme od nase kozarcanke, Semire Jakupovic.