U okviru aktivnosti Kluba čitatelja Bosanskog kulturnog centra, sinoć smo razgovarali na temu „Idejne i formalne karakteristike romana „U znaku ruže“, Alme Lazaravske.
O romanu su govorili, zajedno sa ostalim članovima Kluba čitatelja, učenici: Zehra Beganović, Milijana Stanković, Anesa Javor, Ajla Jašarević,. Ajna Garibović i mr.sc Amel Suljić.
Alma Lazarevska je savremena bosanskohercegovačka spisateljica i publicistkinja. Rođena je 9. marta 1957. godine u Velesu, Makedonija. Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet (odsjek Komparativna književnost i teatrologija) završila je u Sarajevu. Živi u Sarajevu. Piše i objavljuje od 1981. godine. Piše narativnu prozu, eseje, kolumne. Knjigu eseja "Sarajevski pasijans" u izdanju sarajevskog ZID-a objavila 1994. godine, roman "U znaku ruže" objavljen je kod ovog izdavača 1996. godine.

Objavljene knjige:
• “Sarajevski pasijans”, eseji, “Zid”, Sarajevo, 1994.
• “U znaku Ruže”, roman, “Bosanska knjiga”, Sarajevo,1996.
• “Smrt u Muzeju moderne umjetnosti”, pripovjetke, “Bosanska knjiga”, Sarajevo, 1996.
• “Biljke su nešto drugo”, pripovijetke, Bybook, Sarajevo, 2002. idr..
Nagrade:
• Jugoslovenska novinarska nagrada Dušan Timotijević za 1986. godinu.
• Nagrada Društva pisaca BiH za najbolju knjigu 1996. g.

Roman Alme Lazarevske je „slijepi putnik“, nešto što se ispisuje na već ispisanim stranicama historije iz čega proizilazi da historija biva nedovoljna da objasni svijet: na scenu stupa „neka druga knjiga“ – život koji se ne može okovati uopštenim historijskim informacija, kako dobro zapaža Alma Denić-Grabić:
„U slučaju Alme Lazarevske, pitanje metaproznog razračunavanja s povjesnošću je pitanje istinitosti i smilsa historije i historijskih činjenica postavljajući zahtjev da se čuje ženski glas i drugi glasovi povijesno ušutkanih, marginaliziranih pojedinaca i grupa“.
Na sceni je „mala priča“ koja se suprostavlja uopštenosti i okovanosti značenja koja nam daje historija – pokazujući smijer ka individualnom, konkretnom značenju života:
„Priča briše zvuke prozorskih krila koja se zatvaraju kao nepročitane knjige. Osluškuje korake koji se udaljavaju u hladnu, sjevernu noć.
Ako odškrine prozor i ako se, ikada, počne driješiti pitanje ko je 31. maja 1919., iz berlinskog Lanwehr kanala, izvukao žesnki leš, ionako će biti svejedno “.
Izvan „prozorskih krila“, kao metafore za historijsku vizuru (koja nije ništa drugo, dakle, osim nečega što za pravu vizuru može biti samo „okvir“), ka ljudskom „koraku“...

Odnos prema historiji, kulturi, ideologiji uvijek je nedovoljno omeđena kategorija, poput onog Hamletovog duha, kako ga lijepo opisuje Derrida, koji predstavlja u isto vrijeme prisutnost i odsutnost a nužno je povezan sa odbaciavanjem zapadno-evropskog metafizičkog logocentrizma koji počiva upravo na takvoj dihotomiji jer:
„Do izazova političkom i naučnom razmišljanju može doći jedino u obliku onog što ugrožava struktuiranu suprostavljenost između aktualnog i neaktualnog (biće ne biće, živo i mrtvo, prisutnost i odsutnost, i tako dalje), pri čemu se može reći da nešto počiva unutar i između ovih granica“
To odbacivanje zapadno-evropske metafizičke dihotomije očituje se kod Alme Lazarevske i u tematizaciji rata koji nije predstavljen iz ugla falogocentričke konstrukcije „bratimljenja“, kako bi to rekao Derrida, koje u sebi uvijek sadrži dihotomiju prijatelj – neprijatelj :
„Te falogocentričke konfiguracije sačinjavaju u bratimljenju nerazlučive figure prijatelja/neprijatelja, rata, polemosa, logosa epitaphiosa, testamentnog govora, žrtve, stranca, oružja, vrline, zakletve, koristi, zavjere, bratimljenja, suparništva, osvete, tehnike, demokratije“.

U onom nabrajanju „naše strane“ Alma Lazarevska navodi „Sarajevo sa Sarajevom u sebi“ – suprostavljajući ratu vrijednosti običnog života...
Poput historije, na sličan način je prisutna i tema zapadno-evroske idelogije demokratskog društva koja se očituje kao isprazna, poput Narcisovog Eha vlastite samodopadnosti koja nije u stanju spoznati realno, konkretno, niti nju prati konkretna akcija osim „svjedočanstva“, „znatiželje“ za dešavanja koja su zadesila Sarajevo u ratu - kako to jako dobro zapaža Budrillard u svom eseju „Ne sažaljevajmo Sarajevo“ (1994) u kojem govori upravo o zapadno-evropskoj pasivnosti i „pomoći“ Sarajevu, navodeći kako ne treba sažaljevati „njih“ već „nas“ zato što su „oni živi a mi mrtvi“, dodajući:
„Ali mi bolje znamo šta je realnost, jer smo njima namenili da je ovaploćuju. Ili naprosto zato što ona nama, čitavom Zapadu, najviše nedostaje. Treba otići tamo gde se proliva krv da bi se sebi stvorila realnost. Svi ti „prolazi“ da bismo im poslali svoje namirnice i svoju „kulturu“ zapravo su prolazi očajanja kroz koje mi uvozimo njihove žive snage i njihovu nesreću. Još jedna nejednaka razmena. Oni u radiklnom gubljenju iluzija u realnost i u našim političkim načelima nalaze nekakvu drugu hrabrost, hrabrost da prežive nešto što je lišeno smisla – a mi dolazimo da ih ubjeđujemo u „realnost“ njihovog stradanja, naravno, na taj način što ga kulturalizujemo i teatralizujemo, kako bi moglo da posluži kao referenca za teatar zapadnih vrednosti, kojem pripada i solidarnost“.

Iz tog razloga roman propagira „filozofiju svakondnevlja“ ali ne onog uopštenog koji se oslanja „na neki fundament u starometafizičkom smislu, na kojem je moguća sva gradba, pojavljivanje i prestajanje stvari, ljudi, kultura“. Zato ona rečenica koju postavlja djevojka Zenu i kasnije to pokušava Martinu G.: „A ti? Da li bi se ti usudio da je izvadiš... iz tog kanala?“ (Misleći na izvlačenje tijela revolucionarke Roze Luxemburg, koja je brutalno ubijena i bačena u kanal)– postaje ključno etičko pitanje romana – razmišljanje o odbrani konkretnog ljudskog dostojanstva.
Razmišljanje o konkretnom, individualnom, izvan kulturoloških stega, patrijarhalnog društva, vladajuće ideologije je jedini način da se svijet bar donekle razumije (kažem donekle jer u postmodernizmu ne postoji ono krajnje definirano). Zato je bitno insistiranje Alme Lazarevske na priči: to je ta bitnost narativa i priče koji spajaju toliko stvari u jedan „miks“, u jednu „hemijsku reakciju“ značenja koji u sebi sadrži i prošlo i buduće i žrtvu i život u jednom trenutkuZnačenje života pa i te borbe za promjenu svijeta, značenje nacionalizma u tadašnjoj Evropi, najbolje može razumjeti izvan uokvirenosti historijskih činjenica – u priči, zapravo.
„Treba ga podstači na priču bez jakih riječi, priču koja neće biti izgovorena u mikrofon. Njegovu istorijom zaposlenu dušu treba uposliti snom. Stoji pred njom kao glavni junak koji čeka da ga uvede u sporednost. Treba ga naučiti igri koja je u ovoj sobi uslijedila nakon onog prvog neuspjelog susreta.

Kad ispriča priču, kad je podstakne u Lavljem glasu (dotaći će ga Plavom Ružom), može najzad da ode iz ove sobe. Lako i nedužno da ode!“
Plava Ruža je u romanu metafora za „sporednost“, nešto što je izvan falogocentričke konstrukcije mišljenja, izvan ideologije i što je još značajno: obilježeno je, kao takvo, izrazito ženski (jer se plava ruža i nalazi na horoskopskoj slici u ruci žene):
„Iz njenih šaka, međutim, između kažiprsta i palca, iz meke udubine kojom se obuhvataju stvari, izrasta sićušna ruža. Po jedna iz svake. Tako se onome ko se pažljivo (žedno!) zagleda u sliku gotske dame, učini da postoji i trinaesti mjesec u zodijačkom kalendaru. U znaku je ruže. Prepoznat je u ženi. U vlasti je njenih ruku, onog dijela kojim obuhvata svijet, u njegovoj pojedinačnosti i detalju“
Trinaesti (nepostojeći) mjesec u romanu simbolizira „sporednost“, tj. konkretan život nasuprot isprazne historijske vizure koja o životu ne može reći ništa bitno.
Hvala svim članovima Kluba čitatelja na učešću u današnjoj aktivnosti.
Pozivamo i ostale ljubitelje književnosti da nam se pridruže (bez obzira kojoj starosnoj grupi pripadaju). Prijaviti se možete putem kontakt-telefona: 061/243-899 (Amel Suljić)

BKC U Prijedoru