NA ZGARIŠTU RODNE GRUDE

Autor: SEMIRA JAKUPOVIĆ

Zašto ovo mjesto gdje se rodih

Vise ne osjećam kao svoje?

Ljudi vole rodne gradove,

Ja volim prvo ljude

Pa onda mahale, kamen, jablanove...

Zašto ovo mjesto gdje se rodih

Više ne osjećam kao svoje?

Zašto tumaram nekada dragim sokacima

Kao slijepac?

Zarastao u korov Dervišin put

I zamro smijeh kalatske mahale

Ni traga nekadasnjim sokacima

I nebo pokriveno teskim oblacima

U zapuštenosti i svireposti prošloga vremena

Tek poneki poznat predmet tako drag

Psi lutalice što po smeću traže svoju sreću

I vremenu odoljele dječije sandale.

Tužno plaču zgarišta

I osušenih voċki grane

Iz visoke trave

Stidljivo proviruje bunar

A santrač čeka zaboravljen u mraku

Poderanog parčeta kaldrme

I opominje na vrijeme zlo

I polagani dolazak zime

I tuga, tuga me razdire

O, Bože, i nebo plače..

Lutam tako i pitam se

Je li kiša saprala tragove

Krv i prolivene

kuda odnesoše

Sve te leševe

Odnekud čujem žalosno pseċe cviljenje

I zgražam se nad čnjenicom

Da i životinje imaju veċe osjećaje

Nego poneki ljudi

Odjednom u sumoru pokraj puta

Ljepotom i ponosom prkosi ruža žuta

Kao da sapuće

Života još ima.

****Zapisano u augustu 1998. u toku moje prve posjete Kozarcu nakon 1992. godine