U HAJVAN-VAGONU

SEMIRA JAKUPOVIĆ

Na kraju dvadesetog vijeka

Ljudi putovaše u hajvan-vagonu

I to će vjerovatno u knjigu historije ući

Jer umjesto životinja prevoziše ljude

I mnogo više tereta nego inače.

Dvadeset...pedeset....stotinu i dvadeset

Čini mi se da na taj broj teška vrata klapnuše

A sto i dvadeset nedužnih insana utonu u mrak

I krenu na ovo neplansko, neželjeno putovanje

U jednom vrućem junskom danu.

Bradate,sablasne spodobe

Sa grohotom ispratiše

Nas, putnike s “pogrešnim imenima”

Oni nisu plakali

zbog rastanka

Niti mahali bijelim maramicama

Kako to već inače biva

Vidio se samo sjaj mržnje u očima

I likovanje.

Uz klaparanje točkova

I suza za rodnim krajem

Još se čulo prigušeno jecanje

I nijema molba “Vode, vode!”

Sa zavežljajima u koje stade

Cijeli život jednog starca i

i tek novorođenog djeteta

Uputismo se u nešto nepoznato i neželjeno

U neizvjesnost

U svijet

Možda i u smrt

Točkovi klaparaju, gradovi odmiču

A još se čuje jecanje u strahu

Tek se jedna sunčeva zraka kradom

Uvukla kroz mali prozorčić smrdljivog vagona

Milovala nas k’o majčinim rukama

i tješila

Svako je sa svojim mislima putovao

Bez prava da glasno žali

One najmilije, koji ostadoše iza bodljikavih žica

Tu grobnu tišinu prekidalo je krčanje crijeva

I plač djeteta koje je vuklo iz prazne flaše.

Nijemo pitanje lebdilo je

u hajvan-vagonu poput mača

“Hoċemo li se ikada vratiti?”

Maštali smo o slobodi

A osjećali se kao bravče pred klanje

( juni 1992.)

SEMIRA JAKUPOVIĆ

Hajvan – životinja

Insan - čovjek

Postovani Nijaze,

Zeljela bih s tobom da podijelim I ovu vijest, jer si ti prvi koji je moju pjesmu " U hajvan-vagonu" promovisao na svojoj stranici I dostigla je preko 6000 pregleda koliko mi se cini.

Nakon toga, pjesma je zajedno s pjesmom
" Logoras" objavljena u zajednickoj zbirci poezije pod nazivom " Krvave suze - poezijom protiv rata" u Zagrebu 2022.

Pjesma je prevedena I na engleski jezik, a citale smo je zajedno kcerka moga djevera Belma I ja ove godine u Ambasadi BiH u Londonu. Povod je bio obiljezavanje Dana bijelih traka, koje je uprilicila humanitarna organizacija "Remembering Srebrenica".

Pjesma nikoga nije ostavila ravnodusnom, jer su se mnogi nasi sunarodnjaci nasli u njoj. Posebno zene I djeca, koji imaju isto iskustvo kao I ja.
Na Danu bijelih traka u Londonu ucesce je uzeo I novinar Edd Wulliamy, koji je svojom novinarskom hrabroscu doprinio otkrivanju istine o postojanju logora Omarska itd.

U sklopu mjeseca sjecanja na 30 godina Srebrenice, na komemoraciji koju je organizovao NEU ( National Education UNION) pjesmu " U hajvan - vagonu" na engleskim jeziku citao je Amar Zulic, petnaestogodisnji djecak ciji su mnogobronji clanovi familije prezivjeli logore smrti poput Omarske I Manjace.

Pjesmu " Logoras" sam imala priliku da citam I povodom Dana bijelih traka I povodom Dana logorasa I prosle I pretprosle godine ovdje u Velikoj Britaniji.

Hvala jos jednom kozarac.eu na ukazanom povjerenju I prostoru koji je dat pjesmama
" U hajvan- vagonu" I " Logoras".

Ova lirske pjesme sa ratnim tematikom se sada izvodi I na stranom.jeziku sto je itekako bitno da bi istina o onome sto smo prezivjeli u ratu, bila razumljiva I dostupna I strancima.

Ono sto nije zapisano, kao da nije ni bilo.
Za mene licno, pisanje o nasoj teskoj ratnoj proslosti je I borba protiv zaborava I dio kulture sjecanja I emotivna terapija.
Ono sto me posebno raduje je cinjenica da sam ove pjesme prvo objavila na kozarackom portalu, jer je njihov sadrzaj vezan za golgotu koju smo prezivjeli 1992 godine, kada nam je rodno mjesto sruseno I njegovi stanovnici ili ubijeni ili zavrsili u logorima ili nikada nisu pronadjeni.
Navedene fotografije simbolisu 102 ruze za 102 ubijene djece, te imena ubijene djece kojima nikada nije podignut spomenik.

Iako sam kilometrima daleko, moje srce I misli bit ce sa svina vama u nedjelju, kada ce biti klanjana kolektivna dzenaza za sedam zrtava genocida sa nasih prostora.

Neka im je lahka bosanska zemlja!

Da im dragi Allah dz.s.podari dzenetske baste, a familijama sabur.

El-Fatiha

 SEMIRA JAKUPOVIĆ

IN THE ANIMAL WAGON

My painful memories of Trnopolje concentration camp

The poem was published in the joint collection of poetry "Bloody tears" as part of the "Poetry against War" project by the publishing house "Diligo Liber" in Zagreb in 2022.

At the end of the twentieth century
People travelled in animal wagons
And that will probably go down in the history books
Because they were transporting people instead of animals
And a lot more cargo than usual.

Twenty...fifty...a hundred and twenty
It seems to me that a heavy door slams on that number
One hundred and twenty innocent people sank into darkness
And they set off on this unplanned, unwanted trip
On a hot June day.

Bearded, ghostly figures
Sent us off with a roar
Us, travellers with "the wrong names"

They didn't cry
Due to parting
Nor waved white handkerchiefs
As it usually happens
One could see only the glint of hatred in their eyes
And jubilation.

With the clatter of wheels
And a tear for the homeland
A muffled sob could still be heard
And a silent plea,
"Water, water!"

With the bundles that fits in
The whole life of an old man and
a new born child
We went into something unknown and unwanted
Into uncertainty
To the world
Maybe even to death

Wheels rattle, cities move away
And you can still hear sobbing in fear
Only one ray of the sun is stealing my attention
Pulled in through a small window of the smelly wagon
It gave me a hug and a comfort
Such as mother's hands

Everyone travelled with their own thoughts
No right to complain out loud
The loved ones, who remained behind the barbed wire

That grave silence was interrupted by the rumbling of the intestines
And the cry of a child who drunk from an empty bottle.

A silent question floated
In a horse-wagon like a sword
"Will we ever come back?"
We fantasized about freedom
And felt like an animals before the slaughter

(June 1992)
hajvan – an animal
insan – a person

( translated by Semira and Belma Jakupovic)