MAJKA ŠEHIDA Semira Jakupović
Majka na sedždu pada
I moli Milostivog za bilo kakav glas
U rukama Knjiga nad knjigama,
usne nijemo šapuću
Mora ostati jaka,
samo u tome je spas
Samoća dahće za vratom
Tišina sve govori,
vrata su širom otvorena
Duša krvari,
srca su za patnju stvorena
Možda će doći
Možda će ga naći
Možda će ga pokopati
Možda će smiraj konačno naći
Možda će mu na mezar konačno otići
Možda, možda, možda …
A godine prolaze…
Hvata se za uspomene
Onako u avliji, familija na okupu,
Puna sofra, smijeh, zadnji Bajram zajedno
sjećanja se poput bisera nižu
na trenutak kao da sve oživi
Uspomene na sretne dane je stižu
Poneku požutjelu sliku ako je ima
Pogledom pomiluje, suzom orosi
Pomisao da djeteta više nema
Da se nikada više neće vratiti
Uvlači se strah u kosti
Već odavno su ugasle te tužne oči
Ostale bez iskrica radosti, bez sjaja
Onoga dana kad prsnuše granate
Kad zemlja postade vatra
Kad rodni kraj postade pepeo sivi
Kad tamo neko tek tako odluči
Da cijeli život njoj
U jednom trenu ukrade
Njeno srce je nepresušni izvor suza
A smijeh na usnama zaboravljena prošlost
Na dane ispraćaja, na dane dočeka
I jednu pokošenu mladost
Njeno lice su duboke brazde ratom uzorane
Iscrtano grubim kistom života
Traganja, čekanja nekakve istine
Ispruženih ruku u zraku
pravde koja ne postoji
dugog druženja sa zidovima
I jecanja tihog u mraku
U svakoj suzi, u svakoj bori,
Po jedan dan duži od godine
Po jedan svijet satkan od samoće
Po jedna nada što umire zadnja
Toliko puta smrt oplakana
A nikada, nikada prihvaćena.
Ona stoji tiho i lomi ruke
Ona se samo raduje u snu
Kad usnije sina miljenika
Kad mu priča ono
što za života stigla nije
A novo jutro
Donosi samo novi strah
Koji siječe poput najoštrijeg mača
Samo je biljka oborene glave
Nema sunca, samo tama
Nekada kuća bijaše puna
A ona godinama sama…
Majka šehida je simbol hrabrosti
I ljudske dostojanstvenosti
I kada joj je najteže
Smoći će malo snage
Da daruje ljubav duboko zakopanu
Onima poput nas
Što na ovom svijetu ostadoše
Toliko je u njoj ljubavi nedarovane
Toliko zagrljaja nepodjeljenih
Koje želi nesebično pokloniti
I tiho će šapnuti,
“Nikada ne plači,
Za živim Robom sine!”
Semira Jakupović
