Izdvajamo

 Piše:Elvir Softić Nastavnik Likovnog

Ako je neko stigao u raj ili kako mi kazemo dzenet, onda je to nas MESA BEGANOV, o
kojem zelim nesto da vam ispricam.
Sada je vrijeme ramazana, prilika da covjek pokaze da je spreman odreci se jedan mjesec, dusom i tijelom u godini svakodnevni zivotnih navika.A nas Mesa se citav zivot odrekao toga, za njega je ramazan bio cijeli zivot, jer bio je tolko siromasan, da se za zivota ni
jednom nije posteno najeo niti kahve napio.

Najtuznije je bilo vidjeti Mesu za BAJRAM ,
kad su svi oblacili ono najbolje sto su imali
i jedan drugom cestitali i na rucak odlazili.
Ne trebam vam pricati da tu njega nije, niti
je moglo biti,ali bijase on i previse ponosan
da bi se to moglo vidjeti, mada je on cini mi
se tu bio ito DUBOKO, DUBLJE nego svi ostali, jer beskrajno siromasni ljudi nauce se uzivati NI U CEMU.., sto ostalima ostaje zauvjek nedostupno.

Nauce se pribliziti BOGU puno blize nego svi ostali.
Nauce se beskrajno uzivati u svome siromastvu,.. puno , puno vise nego ONI u
svome bogatstvu.
Eto MESA je bi TAJ duhom i tijelom.
Pa da krenemo redom.



Nikada niste mogli proci nasom carsijom,
a da ne biste na cosku na putu za stari grad vidjeli MESU kako mirno stoji i nikud
ne gleda. Bio je on najsiromasniji ,ali istovremeno i najponosniji covjek u nasoj carsiji. Svasta se o njemu pricalo, ali mislim
da se njemu ustvari moglo samo duboko zavidjeti, jer on je trosio dane svoga zivota na svoj odmetnicki nacin,..nikoga ne uznemiravajuci i ni od koga nista ne trazeci.

On nikome nije trebao o svome siromastvu pricati, jer o tome su slikovito pricale
HILJADU I JEDNA ZAKRPA kojim su bile preplavljene njegove hlace i njegov kaput, cijeg se prvobitnog izgleda nije vise ni on sjecao. Ali , ova suma zakrpa, koja se doimala kao kakvi sumski proplanci ,je jos vise doprinosila i onako zagonetnom njegovom izgledu., uokvirenom u njegovom visokom stasu sa duboko , ispod debelih obrva , skrivenim plavim ocima i kostunjavim
licem obraslim u gustu bradu.


Kazu ,pricao je malo ,a vele smijao se nije nikad. Porodicu nije imao pa je zivio sam u maloj, maloj kucici u Deri ispod glavog puta na samoj obali STARENICE. Iza kuce nalazila su se poredana drva koja je on po
potrebi donosio iz obliznje sume.


Sve je izgledalo pomalo nestvarno ,pa se nagadzalo o njegovom zivotu svasta , jer niko mu u kucu nije ulazio niti bas blizu prilazio.
A sta je on znacio za nase malo mjesto?
On je za tadasnje vrijeme siromastva bio ustvari onaj krhki uteg na vagi, koji je svojim beskrajno siromasnim zivotom pokazivao da se i od siromasnog moze biti jos siromasniji ,a ipak zivjeti ito ponosno.


Nikada nas MESA nije bio tako sa svojim GIZDAVIM ZAKRPAMA upadljiv kao u predvecerje nasih praznika, kad su svi jurili tamo vamo,a on potpuno mirno stajao na svome cosku, ne pokazujuci ni cim da ga se to tice ili mozda i nije "znao da je praznik".
I kad bi se sve umirilo, uputio bi se on kao i uvjek u DERU ,svojoj kucici.,a onda sutra dan ponove u svoju carsiju.To je bio Mesin put, jedini , kojim je citav zivot hodio.


On je volio svoju DERU I SVOJU CARSIJU
beskrajno i sto su mu ZAKRPE postajale deblje i teze to mu je ljubav postajala sve veca. Kazu da nikada ni za jedan dan nije napustio svoju carsiju, a opet neki vele da se nije mogao ni vidjeti puno dalje od svoga coska.

I tako ,kao sto je tiho i mirno zivio ,jednoga dana je necujno i nestao, a kako nije imao nikoga bio je ubrzo i zaboravljen.
Ali, onda smo odjednom primjetili da to nije bas bilo tako. MESA je odnio sa sobom i nas COSAK ,jer bez njegovih zivopisnih zakrpa ,cosak nikako nije bio vise za prepoznati..

A kako je bio sutljiv, neznamo ni kad ce ga vratiti.
Ali, dobro se mi razumijemo i suteci.
Znamo mi da nam prvo moraju ostariti nase kuce , nase kafane , sljivari i nasa sjecanja,
pa da sve to opet MESINE VREMESNE, GIZDAVE ZAKRPE povezu u stari MIRISNI KOZARACKI C I L I M.

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.