Izdvajamo

piše: Čejko Kahteran

Te godine sam navrsio 6 godina.I kako je to bilo kod nas,vrijeme da se pocnem uciti citati i pisati.Dobio sam prvu teku i olovku. Od jednog rodjaka bukvar. Poceo sam sa onim klasicnim, tanka kosa,uspravna prava, lijevipolukrug,desni polukrug. Babo Hasib to pregleda, pa se znalo desiti da me”pomiluje” po glavi, onak sa ljubavlju, pa mi uho zvoni pola hefte. Ali to me nije sprijecilo da nastavim. Odem do dida Latifa. E tu sam dobio pohvale. Pa did i kahvom bijelom ponudio te mi pricao o vaznosti skole u zivotu svakog covjeka. Negdje krajem proljeca sam primjetio da se roditelji nesto”dosaptavaju” ali cim ja udjem to prestaje.Ali da vidis belaja, poceli mene i brata da pravo pomiluju po glavi, a to nije bio dobar znak u to vrijeme. Znao sam,nesto se spremalo. Ali sta?
Svakog dana smo bili vani trcali i dizali prasinu po putu. Tovarili je u ”range” koje smo za sobom vukli pomocu kanapa koji je isao od uha na rangi preko ramena onog ko je bio”konj”. Svu prasinu smo pokupili po komsiluku i dovukli kuci.Trcati bos kroz prasinu koja se lijepi na golo i znojno tijelo djecije. Vec nakon pola sata u prasini bili smo brljavi, Pokusavajuci da obrisemo znoj samo smo jos vise ”razbrljali” lice ali i cijelo tijelo. Osim ono malo tijela koje je bilo pokriveno gacama, rucne izrade . Uvijek su bile sarene i lipe. Sa svim mogucim bojama. Raznim ”djulicima” koji su ih ukrasavali. Naravno, gace su nam sili od starih dimija. Malo su cudno izgledale.

Nisi mogao znati sta ide naprijed a sta nazad.Noge su uvijek bile pune trnja, po rukama i nogama ogrebotine od kupina. Vrlo cesto su nam prsa bila isparana. Od penjanja na drva. I taman da se uhvatis za granu, a ono, corak, snaga popuslita. Sletis niz ono hrapavo drvo. Boli brate,ali cuti i trpi. Ako se pozalis roditeljima, najebo si ko zuti. Ponekad smo igrali lopte. Nadjemo neku staru plasticnu loptu. Cesto nisu bile ni okrugle jes su se deformisale od vrucine,ili hladnoce. Ako je malo”hladno” lopta se pretvori u zeljeznu. Sutnes loptu,boli noga. Udari te lopta u tijelo boli. A ako te nedaj Boze strefi u”zvoncice” belaj brate. Oci ispadaju. Ali je onim drugima lijepo, slatko se nasmiju.

Nerijetko se zajebemo pa pokusamo da se provucemo kroz zivicu. E jebi ga. Ubode te nesto u ledja. Tjelo reaguje, sjedas a ono, ojjjjj guza puna trnja. Odes kuci, molis nekog da izvrsi ”hiruski” zahvat i povadi trnje. I tu najebes. Naravno, korite iglu za vadjenje trnja. Tako su izgledali nasi ljetni dani.Najgore je bilo predvece. Prije nego li udjemo u kucu, kupanje, vani ispod sljive. Nije to bilo nikakvo lose kupatilo. Doduse otvoreno ali nije smetalo. Svi smo se ”tusirali ”vani. Mati iznese lonac kljucale vode, i kantu hladne. Pomijesa , uzme dzezvu (maštrafu) i sipaj po glavi. Zlo je bilo kad ona prljavstina spadne pa voda dodje do svih onih ogrebotina. Pece li pece, al stisni zube i cuti. Udjemo u kucu. Vecera. Koliko smo puta zaspali za sofrom Ali je sutra potpuno novi dan pun novih dozivljaja i iskusenja.


Jedno predvecerje dok smo trcali i lovili ”svitlavce” ili kako se sad na bosanskom zovu ”kandilj baje” vidjeh neku zenu kako ide putem. Iako je vec bilo mracno,prepoznao sam nanu Fatu  (Fatimu). Nane iz Carakova. Obeselio se ja. Trcim prema njoj. Ona jed bila nekih 80 tak godina. Ali potpuno zdrava. Gotovo svakog dana je isla u ”Rudnik” u Ljubiju na pijacu. Natrpa korpu kajmakom, jajima, malo kuruzovog brasna, malo ovog i onog i onda pjesice 6-7 km sa korpom na glavi. Kad sve proda, kupi 10 deka kahve, malo sitnog secera,malo kocke.Koju kiflu i jedan somun. Pa nazad u Carakovo. Stizala je kuci kasno. Odmarala malo, napunila korpu za sledeci dan.

Svaki put kad je dosla kod nas, imala je sa sobom ”pravi” slatkisa. Sekerica, halve, medenjaka. Tu vece sam od nje dobio”pistolj” napravljen od tijesta. Lijepo isaran a jedna mala spigla ugradjena. Eh to je bilo nesto nezaboravno. Jedva sam docekao sledeci dan da to pokazem ostaloj djeci. Posto je nane bila kod nas, trckarali smo okolo ali se vracali da bi malo pricali sa nanom. Oko podne dodjosmo kuci. Nane sjedi u hladu i sije nesto.”Sta je to nane”? Ona se nasmija pa kaze ”haljinice za dvije curice”.To nas nije bas plaho interesovalo, mi smo bili ”muskarci”.Kad smo predvece dosli, nane je zavrsavala sivenje neke male kesice koja se mogla vezati tako da ono sto je u kesici,nije moglo ispasti. Onako radoznali pitamo cije je to, a ona rece ”Vase”. ”Sta cemo cuvati u tome?” Pare rece nane i nekako se cudno nasmijesi. A ja kontam: ”Bogami je nane ostarila, nezna vise ni sta prica, kakve pare. Ali me je umor poceo savladjivati pa sam otisao legao na dusek i zaspao.


Kad smo se ujutro probudili, osjetio sam neke fine mirise. Mirise hrane. Izlazimo vani tu je bio jedan sporet”fijaker” tu se kuhalo preko ljeta, zbog vrucine. Pita mama dali smo gladni, hocemo li da nam namaze ”snitu” sa margarinom. Bili smo iznenadjeni tim pitanjem ali smo jedva docekali. Ide mama i nosi snite. Allahu Dragi, ne samo namazane margarinom nego i secerom posute. Gledam ja u brata a on u mene. Samo slegosmo ramenima i pocesmo jesti. Tek tada primjetih da i otac sjedi u hladu sa nanom a doso i did Latif u onim svojim sirokim bjelim gacama. Cuci, naslonjen na sljivu. Pije kahvu i prica sa nanom. Maznusmo mi one snite ko pas muhu. Isli bi se igrati ali skime, nema djece po putu, nikog. Malo kasnije primjetih narod kako prolazi i ide do mojih komsija.

Dajzda Huse i Ajka odose, kod Mine. Cudno. To se rijetko desava. Malo malo,pa opet neko prolazi, tetke, tece, ostala rodbina. Pocinje biti sumnjivo. Cujem ja Muniba i Sifeta kod kuce, ali i oni se zaokupili oko rodjaka, pa ne dolaze. Odjednom iza jedne male krivine vidim ja dajdzu Kasima i ujnu , kad eto ide i tetka Saha........ e ovo sad nije trefic, pomislih. Nesto se sprema. I sto je najgore,svi su ljubazni prema nama. Pretpostavio sam da se neki ”saladzek” sprema. Ali....Podne je vec bilo proslo. Svi veseli pricaju, smiju se. Kahva se pije. Odlucih da ”skoknem” do rodjaka Muniba. Na onih pedesetak metara do njega, vidjeh neke nepoznate ljude. Jedan nosi neku tasnu. Stignem do Muniba, njega nema, nema ni Sifeta. Pitam gdje su. Njihova sestra Himka me uvodi u jednu sobu. Lijepo svjeze, fino sredjena soba a Munib i Sifet leze na duseku. Prije negoli sam stigao upitati sta se desava, Munib povuce sa sebe bijeli casaf kojim je bio pokriven. Auuuuuuuuuuuu prodje mi kroz glavu kad sam to vidio. Pa otisla mu je cuna, skratili su ga. A onda mi sinu u glavi....


Sad smo mi na redu. Potrcah kuci da obavjstim brata sta se desava. Njega nije bilo vani, niti je bilo vani onih muskaraca. ” Ha, uhvatili su ga pomislih. Moram nesto uraditi. Ako ne uradim ode i moja ”cuna” skontah. I istom momentu pocinjem da trcim kroz voce prema sumi. Sa prozora kuce su me primjetili. Shvatili moje namjere. Jedan komsija me zove. ”Djeces bolan Cejko, hajde vrati se . Hajde vamo popij jednu casu serbeta.” Zastadoh, ”serbe” moram ga popiti pa cu onda pobjeci. Ulazim u kucu.

Komsija stoji sa casom serbeta. Uzeh je . Otpi malo. Uto izlazi dajdza. ”Hode malo vamo,Cejko”. Jebi ga, nesmijem dajdzi reci necu. Ulazim. Jebem ti serbe, Dabogda crko onaj ko ga je izmislio, to mi je proslo kroz glavu kad sam vidio brata kako lezi, pokriven casafom. Smijao se. A kao i nebi. Znao je hajvan sta mene ceka. Onaj cojek sa tasnom pruza mi ruku. Pozdravljamo se. Prica samnom ali ga ne cujem. Tada dajdza rece, ovaj cojek hoce da vidi tvoju cunu, hoces li mu pokazati. Mahnuo sam glavom da necu. Dajdza vadi novcanik i daje mi jednu povecu ”paru” . Hajde pokazi i dobices ovo. Krajickom oka vidim brata kako broji neke pare. Aha, tako znaci. On je prodao cunu za pare. A ja, pa moram i ja. Vidi dajdza da se ja tresem. Pomilova me. Stavi svoje koljeno tako da sam ja sjedio na koljenu. Onaj sa tasnom mi svuce gace. Posu necim. Obrisa, posu jos jednom. Ne boli, kontam, pa nije strasno.

Malo poslije vidim da diraju cunu ali ne osjecam. On ga razvlaci ko da je gumeni. Stavlja neke makaze i ….cap, osjece cuniu kraj makaza. Bas nako kako mi sjecemo ”pisak” za trubu u proljece. Sklonu on one makaze, krv. Vadi neki prasak posipa ga. Odjednom je izgledao kao bijela ruza sa crvenim ”pramenovima”. Dajdza me miluje. ”Ruke ti se osusile” mislio sam tad. Pustise i mene na dusek. Pokrise me carsafom. Brat se smije. ”vidi sta ima pod jastukom” rece. Podvukoh ruku pod jastuk. A ono ona kesa sto je nane sila. U njoj pare koje je ona ostavila. Onaj sa tasnom ode. Dolazi dajdza daje jos para, pa babo, pa komsija pa...... U jebo te, puna kesa para za kratko. I tako sam zaspao. Probudila me je potreba da idem u klozet. Podjoh ustati,malo boli ali je u redu. Dajdza je sjedio pored nas. Pita me gdje cu, ja mu objasnim. On zove nanu. Ona ulazi i........ Vidi sta ima u rukama. Onu haljinicu sto je sila. Sa onim crvenim djulicima na crnoj podlozi. Dajdza me oblaci haljinu. Vrisnuo sam. ”Sta ste mi uradili? Sad vise nisam musko.” I dajdza i nane ali i oni sto su bili u drugoj sobi se ”grohotom nasmijase.
Sutradan smo vec bili vani i vidi belaju. Nisam samo ja zensko i ostali su. Svi muskarcici u mom djelu sela su toga dana osunaceni(obrezani). Tradicija koja je (ne)vazna u nasim krajevima. Danas se sve modernizovalo. Sve se radi u bolnici. I tu, bas tu se izgubila velika vrijednost sunacenja. Nema vise dajidza i amidza, didova i nana ,tetki i tetaka da dodju da se okupe u jednom tako svecanom dana. Toga dana je ”praznik” sve ostalo moze cekati ali se moralo otici onima koji su svoje cune ”zrtvovali” za te lijepe tradicije.

...počinje priču o Kozarcu Ibro Kahrimanović: "Kozarac živi zahvaljujući dijaspori, odnosno Kozarčanima koji su se nakon progona zaustavili u evropskim zemljama, u Americi. Ali, iz ljubavi, iz nekakvog svog kozaračkog inata ponovo su izgradili ovo mjesto, čime je Kozarac postao simbol povratka u BiH. Istina, najveći broj njih dolazi za novogodišnje praznike i tokom ljeta, ali ono što su izgradili ovdje – kuće, drugi objekti – garancija su da će se vratiti zastalno i nastaviti živjeti ovdje."