Piše: Čejko Kahteran

Cudan je taj nas svijet. Svugdje u svijetu bi se to zvalo zanatski centar a kod nas Ciganluk. Kakvi su to samo veliki majstori kovaci imali svoje radnje. Kakve su samo plugove radili, gumena kola,kose kovanice, motike, srpove,sjekire. Pred kopanje kuruza su znali poklepati na hiljade motika, ili napraviti srpova pred zetvu. Pred jesen dolaze ljudi sa sjekirama pa se moglo cuti ”Deder je Sajo poklepci da more sjeci suhu .Za to je trebalo biti majstor, bas kakav je Sajo a i oni drugi kovaci bili. A kose ”kovanice,” e to ti je brata bilo nesto posebno. Pa jos kad tu kosu poklepce neko ko moj babo rahmetli Hasib, mozes onda kositi cijeli dan bez problema. Jer za moga babo je klepanje kose bila ceremonija. Znalo se pod kojom sljivom on klepce kosu i to je to. Sve ostalo se mora prilagoditi tome. Prije klepanja se mora iznijeti njegovo šiljte pod šljivu. A onda on dolazi sa fildzanom vode u ruci ali i klepcom i babicom. Babica se zabija u zemlju. Kad je velika susa, natopi on zemlju vodom i ceka da bi mogao babicu udariti u zemlju. Fildzan sa vodom stoji sa desne strane babice nekig 20 tak cm daleko. Tu je u blizini klepac. Sjeda babo na siljte sa lijevom nogom podmotanom ispod tijela a desnom povijenom u koljenu na kojem je stajalo kosišće dok je on kosu klepao. Kad je sve uradjeno i spremno, vadi babo jednu ”jugoslaviju” zapaljuje, odbija jedan dim i pocinje klepanje. Sve su to odmjereni udarci a zna se i koliko ce klep biti, jer ako je klep veci moze se kosa ”pohabati” i onda ”joj jebi mater” govorio je babo Hasib. Kad je pola kose poklepano mora kafa stici. Uz kafu nekoliko cigara pa nastavak rada. Kad je klepanje zavrseno ustaje babo i kaze ”eh sad je spremna, ma kad nju Sajo napravi smrti joj nejma a ni brus joj netreba.

I bas u tom ”Ciganluku ”su se odvijale razne aktivnosti. Odatle su svakog petka ujutro odlazili zanatlije sa svojim proizvodima na pijacu: Odatle su kretali ”loncari” sa Demsevaca koji su dolazili sa zemljanim loncima svakog petka. ”Kacari ” sa stapovima, dizvama, drvenim kasikama, ”kablićima”. Limari sa sporetima ”fijakerima” i raznim proizvodima od lima koje su ljudi narucili proslog petka. ”Sepetari” kako su nazivani veliki majstori za pravljenje sepeta, krosanja, korpi, drvenih grabalja, vila, brezovih metala. Sve su to vrijedne ruke majstora stvarale u danima izmedju petaka. ”Sepetari” naziv za ljude koji pletu sepete bio je na neki nacin nesto negativno. Jednostavno je nas covjek onakak kakav je pa misli kako je to sve jednostavno. Gledao sam ja kako se cijepa ”šinja” malo deblja od jufke za krompirusu od ”liske/lijeske i zestike” Kako se savija luvanj i kako se plete pod od sepeta.

To su za mene bili ljudi umjetnici. Iz ciganluka su isli i poljoprivredni proizvodi,zelen, zito, kokoši, guske, patke, tuke. Pune korpe jaja, sira ,kajmaka, mlijeka. Sve su to domaci proizvodi koji u danasnjem svijetu imaju jako visoke cijene. Ali je odatle i voce odlazilo na pijacu, Jabuke, kruske, sljive ali i proizvodi od voca. Rakija ,hosaf, pcelinji med.Sumski plodovi su spadali u asortiman, bijele pecurke, vrganji, crvene pecurke, rudnjace ali i kestenje. Izmedju 6 ujutro pa do 8 je Ciganluk preplavljen onima koji zure na pijacu da zausmu mjesto, ono najbolje. A onda izmedju 8 i 12 culi su se samo udarci cekica kojima su kovaci oblikovali zeljezu i prelijepa ali vrlo vazne stvari za zivot. Poneko bi tad navratio sa konjem. Da ga potkuje,kad je vec tu.
Oko podne zazivljava Ciganluk ponovo. Ali sada jos vise naroda. Sada se obavljaju razne trgovine.

Ljudi uzimaju stvari koje su narucili kod kovaca. Placaju onima skime su dosli u grad. Zene se okupljaju oko kola. Jedu se cevapi,bureci, Trci se do pekare jer je neko zaboravio ”somun” kupiti. Za muskarce je postojalo jedno drugo mjesto za okupljanje. Šidina kafana. Tu se pila kafa, pivo konjak. Ali tu su vrsene i razne trgovine. To su se prodavale one domace zivotinje koje se nisu prodale na stocnoj pijaci. Tu se kupovali i prodavali konji,krave, telad, ovce. ”Mahanjem” ruke je zavrsavana trgovina a onda je i kupac ali i prodavac castili prisutne. Ko sta pije. Oko 2 do 3 sata poslije podne je vecina na putu prema kuci. Jos poneka zaprega stoji, konji jedu a radoznali prolaznici ih gledaju i dive se ljepoti tih plemenitih zivotinja. Poslije 4 sata su tu uglavnom oni koji vole hladno pivo. Sjedi se kod Šide ili u Volanu,nekoliko stotina metara dalje.
Ne rijetko se mogla cuti i harmonika iz Šidine kafane ili iz Volana. Nekoliko starih meraklija se okupilo oko stola. Svira se, pjeva. Sevdah odjekuje. Ljudi caste jedni druge a kad ih koja pjesma pogodi onda se moglo cuti ”konobar daj svima ko sta pije”. Koliko sam puta dolazio tu. Sjedio. Pio pivo. Slusao sevdah,onako iz duse. Divio se ljubavi, razumijevanju postivanju svakog covjeka,pojedinca. Rijetko su se tu mogla cuti imena ali se culo ”Ma djesi bolan, nema to ko ni zejtena” ili ”e jebiga dje se ti krijes. Nisam te vidio ima ciganjska godina” Onda bi se svi onako iz dna duse nasmijali. Sa prvim sumrakom bi i poslednji gosti napustali Ciganluk.

Sjedali na kola. A onda bi uslijedila ona bosanska ravna. Jedan poveza a onda svi guknu. ”Sta ce selo kad nestane mene.....o kome ce da pricaju zene”? Ili kad moj dajdzic Mesud Kasimov,rahmetli ,poveze ”Dabogda ti pokrepalo blago.....sto me nisi ozenio babo.” Sa prvim sutonom bi se pjesma cula u selima oko Prijedora. To su vrijedni domacini na putu kuci. Prodali su svoje zanatske proizvode. Kupili ono sto im treba. Ispricali se. Popili malo zapjevali. A vec sutra je novi dan i pocetak nove hefte za one koji dane broje od petka do petka.
Bila su to vremena kada su ljudi puno radili ali i kada su zivjeli od svoga rada. Svako na svoj nacin. Ali je uvijek bilo najvaznije postenje,postovanje covjeka onakvog kakav jeste. Bili su i autobusi, bilo je i auta, ali nista nije bilo tako lijepo i udobno kao zaprezna kola sa platerom po kojem je rasuto sijeno, da bi bilo meksse sjediti ali i da ”hajvani” imaju sta jesti.
Sigurno ce biti onih koji ce ovo procitati ali nece razumjeti. Razumjet ce oni i rijeci i recenice ali ne i znacenje toga. Nece oni osjetiti neku toplinu oko srca citajuci ovo,kao sto ce moja generacija a i malo stariji osjetiti da su se otkucaji srca udvostrucili a Bogami i poneka suza niz lice sletila. Neka, nije sramota zaplakati za necim sto je vrijedno toga.