PONOVO TRAVA NIČE SEMIRA JAKUPOVIĆ
Čuje se oštri zamah
I pjesma kosaca u jutra rana
Padaju vlati trave
I žutih maslačaka glave.
I cvrkut ptica se čuje
Dok mirisi pokošenog bilja se širi
I nadolazi sjećanje na maj
Kad vjerovasmo u neuništivost slobode
O, mi, naivni pioniri!
Ponovo proljeće stiže
I priroda svuda buja
žalosnu tugovanku mitraljeza slušam
I užasom se puni moja duša.
Ne padaju više vlati trave
Nego nedužne ljudske glave
Iz srca uzdah izlijeće,
“O, zar se može,
Ubijati i u proljeće?”
Dočeka rodna gruda
Proljeće bez krvavih ratova
Jos rane sa opeklih duša pušu.
Al’ neće zemljaci moji
Proljeću da ubiju dušu.
Tamo gdje padoše glave
Trava ponovo niče
I jutro novo sviće
prepuno nadanja.
I zivot se ponovo rađa
Daleko od razmirica, ratova i svađa
I neka nova djeca na livadi igraju i plešu
Puštaju golubove mira
I dozivaju u goste sreću.
DJETINJE OČI UGASLE
Na polju bulka rascvjetana
Uziva na postelji zlatnoga klasja
Latice upijaju nebo
Toplinu sunca vrela
Dok vjetar njise I talasa.
Dijete je gleda I trci
Da majci poklon da
Okolo ptice gladne
I duse ratne, jadne.
Bezbrizno djetinjstvo zove
I ne razumije zasto se gine
U potrazi za lijepom bulkom
Ne vidi natpis “Mine”.
Crvena bulka netaknuta
I krv oko nje prosuta
Na postelji zlatoga klasja
Djetnje oci ugasle
A vjetar talasa, talasa.
ŽRTVAMA MINA U RATNOM I POSLIJERATNOM PERIODU
Semira JakupoviĆ