Izdvajamo

Piše: Čejko Kahteran

Bio sam prilično mali kada sam sa ocem rahmetli išao do zadruge na Palčucima. Prolazeći pored kuća pitao sam oca čije su. On mi je objasnjavao. Prelazili smo preko male ”ćuprije” a na desnoj strani je bila kuca samo nekoliko stotina metara od ,ogromnog brda, koji je izgledalo prilično neprirodno. Otac mi je rekao da je to kuća Šabana Dzenanovica, a ono veliko brdo iz kuće se zeve Jakupov grad. Po imenu Šabanovog oca koji je bio vlasnik zemljišta. Ponekad sam na putu prema zadruzi ili iz zadruge kući vidjao jednu jako veselu i prijatnu ženu. A ponekad sam onako, sa daljine vidio i čovjeka ali nikad nisam imao priliku da sa njima pričam.

Jedne godine je otac pokosijo sijeno u bari, ali je morao raditi, tako da smo ja i brat trebali da ”prevrnemo ” sijeno i predveče ga uplastimo. Došli smo u baru, sjeli malo u hlad. A onda se osvježili u vodi prije nego smo počeli prevćati sijeno, negdje oko tri sata poslijepodne. Kad smo to završili, sjeli smo u hladovinu pored potočića iz kojeg se širio miris vode, ljeta mješajući se sa mirisom suhog sijena. Imali smo nekoliko sati da se odmorimo, čekajući da počnemo sakupljati i plastiti sijeno. Iskoristili smo vrijeme da ispišemo zadaću. Diskutovali smo one zadatke koje smo imali. Pomagali jedan drugom. Iako smo tu bili par sati nismo ni primjetili da na drugoj strani potočića ima naroda. Bio je to Šaban sa još nekoliko osoba. Sjedili su u hladovini koju im je nudila šuma. I oni su čekali kao i mi. Kad smo završili zadatke, pošeli smo lagano da grabimo sijeno iz hlada, prema sredini. Zatim smo počeli skupljati i plastiti sjeno. Kad smo sve zavrsili, pokupili svoje knjige i otišli kući. Nakon par dana je otac po dolasku sa posla pričao nam kako je Šaban pratio sve što smo radili, kako smo radili. Bio je oduševljen našim ponašanjem iako smo bili 12 -13 godina.

Jednoga dana ,iste te godine, naišao sam iz škole. Pred kućom je sjedio Šaban i njegova Zlate. Kad sam naišao i pozdravio ih, Šaban je ustao i upitao me dali imam vremena da svratim u hlad, da popijem sok sa njima. Rado sam pristao iako sam bio stidljiv. Ali kada sam vidio njihova lica sa kojih nije silazio osmjeh a i u njihovim očima neku toplinu koja je zracila, sve sam zaboravio. Sjeo sam. Zlate nam iznijela sok, a Šabanu jedno pivo. Iznijela je hladne hurmice(hurmasice) ponudila me. Sjedili smo, a oni me onako veselo i od srca pitaju za moju mamu, koja je bila bolesna. Pitaju me o školi i onako o životu. Nisam nista krijo, bio sam iskren. Ispričao da je jako teško, ocu da nas školuje. Da je najteže na pošetku školske godine kada treba uzimati knjige, odjeću obuću. Šaban me je slušao tako pažljivo da sam se osjećao kao odrastao čovjek. Na kraju me je Šaban zamolio da, ako imamo problema sa novcen za školu ili materine ljekove, dodjem do njih i da će mi uvijek pomoći. Bio sam tako sretan što je to rekao ali sam se osjećao postidjen. Postidjen sto sam sirotinja ali ponosan sto je jedan takav šovjek kao sto je Šaban bio u meni gledao djete, mladu osobu pred kojom je cijeli zivot ali koja se bori sa masom prepreka.

Šaban i Zlate imali su troje djece. Dvije ćerke Sefiku i Refiku i sina Sefika. Nakon 35 godina rada u rudnicima Ljubija, Šaban je bio penzioner. Djeca odrasla otišla svako za svojom srećom. Zasnovali sopstvene familije. Uprkos svemu tome Šaban i Zlate su obradjivali zemlju, imali krave kao i razne vrste peradi. Bili su to predivni ljudi, domaćini. Kao odrastao imao sam priliku da im ”pomognem” prevoziti sijeno. Kako su oni znali cijeniti čovjeka i rad čovjeka to je bilo nešto posebno. Uvijek su plaćali najvišu cijenu za tu vrstu posla. I ne samo to, nego sam svakog puta vozio nekoliko stotina kila sijena koje su mi oni dali pored plaćenog rada. Jednom prilikom je Šaban bio kod nas jer je zelio da mu ”pomognemo”, baš oko sijena. Posjedio je malo, obišao kuću koju smo gradili. Oduševio se rekavši mojoj dragoj Rašidi da mu se obratimo ako nam kada zatreba bilo kakva pomoć, jer je kako je rekao bio oduševljen da neko ko radi u Prijedoru može graditi tako nešto. U nekoliko navrata sam mu se obratio za pomoć. Radilo se o kupovini gradjevinskog materijalo po ”staroj ”cijeni, koja je dan kasnije bila dupla. Svaki put mi je Šaban pomogao. Pošto je u to vrijeme bila infacija, ponudio sam Šabanu da mu dug vratim u markama. On me pogledao i rekao” Nemoj tako, ja želim da vama pomognem. Ne trebaju meni nikakve devize. Ja i Zlate imamo i previše. Nemojte vi da patite djecu ili sebe kako bi kupili materijal za kuću. Kad god vam zatreba, samo se javite.” To je dovoljno da šovjek shvati kakvi su to bili ljudi i prijatelji.

Njihov sin Šefik se oženio. Zajedno sa ženom otisao u Njemačku. Radili, zaradili, izgradili sve što su željeli. Obezbjedili sve za svoju ćerku i sina koje su dobili kao rezultat njihove ljubavi. U medjuvremenu je Šefik dozivio nekoliko nesreća na poslu. Nesreće su ostavile posljedice na njegovo zdravlje tako da je prilicno mlad penzionisan. Vratio se kući, u zavičaj u Zecove. Bio je to pravi čovjek i iskren prijatelj. Svakog čovjeka je cijenio i postovao. Volio je društvo a to je oduvjek činio. Šefik je bio jedan od one generacije rodjenih krajem 1940 i početkom 50 tih godina proslog vijeka. A bas u Zecovima je to bila jedna generacija koja je mnogo štošta promijenila, naravno u pogledu na život. Bili su to fantastični ljudi ali i ljudi puni života. Živjeli su prema ”novim” pravilima života. Znali su se i našaliti na razne načine sa stanovnicima Zecova. Bila je to prva generacija učenika iz Zecova koja je nastavila školovanje i poslije 4 god. Ta generacija je bila i ostala nešto posebno. A kada su postali odrasli,stekli familije svi do jednoga su uspjeli u životu. Pa se ponekad moglo čuti ”Allahu dragi od nakih ”baraba” kakve ljudine ispadose”.I baš su ljudine, sve do jednog. Volio je Šefik ljude i druženja. Tako smo se zimi sretali gotovo svako veše na kartanju, kapanju. Kod Šefika i njegove familije uvjek smo dočekani onako ljudski. Nevežano za sve ono sto je bilo na hastalu, i ono što se za novac može kupiti, bili smo dočekani ljudskom toplinom i riječi.

Šefik je imao tu nesreću da je bio iskren čovjek i vjeran prijatelj misleci da su i svi ostali takvi. Nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane srpskih nacionalista naša mjesta su bila izolovana. Počela je vladati nestašica. A Šefik je morao imati cigare. I tako se jednog dana ”zaputio” prema gradu da kupi cigara. Nestao je bez traga. Kasnije smo saznali da su ga ”prijatelji” smjestili u Keraterm, pa Omarsku , Manjaču. Kada smo se krajem -92 god našli u Karlovcu, pričao mi je o ”ispitivanjima” u tim kazamatima. Iz neznam kojeg razloga su četničke vojvode bile jako zainteresovane za nas iz Zecova, te su svakog našeg čovjeka posebno ”tretirali”. Ali eto, sudbina kako kaže narod. Šefik je ostao živ. Izlaskom iz logora je saznao da su mu roditelji Šaban i Zlate ubijeni, kod kuće u Zecovima. Ubijeni na kucnom pragu. Ubijeni su istoga dana kada je i Šabanov brat Vejsil sa ženom, ćekrom, zetom i njihovom djecom ubijen. Do sada se ”nezna” ko je počinio zločine nad nedužnim familijama Dzenanovic. Iskreno rečeno zna se. Zna se ko je toga dana trazio Vejsila jer je Vejsil rekao familiji da ode vidjeti sto ga ”Drago zove”. Ostao je svijedog i tog zlocina ali....zlocinac je slobodan. Nadam se da će pravda stići zločinca.

Šefik je nakomn izlaska iz logora našao svoju familiju i otisao u Njemacku. Medju prvima se vratio u Zecove, na vjekovno ognjište. Umro je ”prirodnom” smrću.....? Ubistvo njegovih roditelja mu je skratilo život. ”Gostoprimstvo” u kazamatima koje su mu ”prijatelji i komšije” priredili je sigurno jedan od većih uzroka njegove prijevremene smrti.

Neka je vjecni rahmet Šefiku, njegovim roditeljima i svim ostalim neduznim zrtvama krvolocnih zvijeri u ljudskom obliku.

Često se naši ljudi osječaju uvrjeđenim sa riječi 'dijasporac'. Ovo je večinom slučaj iz razloga nepoznavanja značenja te riječi. Šta ustvari znači 'Dijaspora'

Opširnije...