Kad god se vratim, uhvati me nostalgija.Mislila sam da će godinam biti lakše. Naprotiv, svake godine je sve teže i teže.
U ovakvim trenucima uvijek me spašava moja inspiracija i poezija, pa evo jedne novonastale iz moje pjesnicke radionice.

PROLJETNI RASTANAK Semira Jakupović

Još jedan rastanak

I suza što skriti se neda

Ostavljanje odjeće za drugi put

Spakovani koferi i

Tuga na licima najmilijih

Plačem u sebi kao dijete

Dok mahanje se gubi u daljini

Po ko zna koji put koža mi postaje tijesna

Duša je plaha, bijesna

Dokle stranac u svojoj domovini

Dokle stranac u tuđini

Ko sam, gdje sam, gdje pripadam?

Kao uz inat sunce me ispraća i ovog aprilskog jutra

Već razmišljam o dolasku opet, o novom sutra

San o povratku blijedi, starimo

Daljina je svake godine

Sve veća i veća.

Na travi je rosa i čuje se cvrkut ptica

Sana teče kuda je oduvijek tekla

Talasi miluju njene obale

Vrbe se sa talasima ljube

Napuštam rodni zavičaj i kuće se već iz vida gube

Eh, sunce, sunce!

Zašto baš na dan mog odlaska ovako griješ

I u lice mi se smiješ

Dok behar na drveću stoji kao kruna

A duša je u isto vrijeme

I prazna i puna.

Do skorog viđenja,

Draga moja, zemljo!

Iako u tebi ne živim,

Ti ostaješ u meni do Sudnjega dana

Svi putevi uvijek do tebe vode

Tvoja me blizina liječi

Tvoje je ime vječno na usanama