Kad god se vratim, uhvati me nostalgija.Mislila sam da će godinam biti lakše. Naprotiv, svake godine je sve teže i teže.
U ovakvim trenucima uvijek me spašava moja inspiracija i poezija, pa evo jedne novonastale iz moje pjesnicke radionice.
PROLJETNI RASTANAK Semira Jakupović
Još jedan rastanak
I suza što skriti se neda
Ostavljanje odjeće za drugi put
Spakovani koferi i
Tuga na licima najmilijih
Plačem u sebi kao dijete
Dok mahanje se gubi u daljini
Po ko zna koji put koža mi postaje tijesna
Duša je plaha, bijesna
Dokle stranac u svojoj domovini
Dokle stranac u tuđini
Ko sam, gdje sam, gdje pripadam?
Kao uz inat sunce me ispraća i ovog aprilskog jutra
Već razmišljam o dolasku opet, o novom sutra
San o povratku blijedi, starimo
Daljina je svake godine
Sve veća i veća.
Na travi je rosa i čuje se cvrkut ptica
Sana teče kuda je oduvijek tekla
Talasi miluju njene obale
Vrbe se sa talasima ljube
Napuštam rodni zavičaj i kuće se već iz vida gube
Eh, sunce, sunce!
Zašto baš na dan mog odlaska ovako griješ
I u lice mi se smiješ
Dok behar na drveću stoji kao kruna
A duša je u isto vrijeme
I prazna i puna.
Do skorog viđenja,
Draga moja, zemljo!
Iako u tebi ne živim,
Ti ostaješ u meni do Sudnjega dana
Svi putevi uvijek do tebe vode
Tvoja me blizina liječi
Tvoje je ime vječno na usanama