Piše: Alma Čirkić

Ništa ne znaju današnja djeca. Ccccc... Neki dan zamutim kvrgušu. Stavim je da se peče i napravim zdjelu salate. Odem da raširim veš. Vratim se. Gospodjica Oluja postavila sto. Tanjuri veliki za kvrgušu, zdjelice za salatu, noževi i viljuške... Stavila je ona i salvete. Nekakve moderne, s pelikanom. I to roza boje.
„Kćeri, otidji do ostave. Donesi dimirliju i onaj bijeli čaršaf.“
„Ha?!“
„Bijelu veliku tepsiju sa đulovima, što čuvamo kao uspomenu od nane.“
„Šta su đulovi?
„Cvijetovi, kćeri. Cvijetovi.“
„Aha. Ok.“
Ide ona. Kotrlja je kao gumu od auta.
„Posklanjaj sve ovo sa stola. Ješćemo na podu.“
„Mama!“-pogleda me začuđeno. „S poda?!“
Ulazi Onaj Moj. Zbunjeno gleda u dimirliju.
„Tata, mama kaže da ćemo jesti na podu! Ne znam šta joj je!“
Smije se.
„Otkad nisam...“ kaže.
Stavim ja čaršaf, dimirliju, tepsiju s kvrgušom, zdjelu sa salatom i tri kašike.
Gleda gospodjica Oluja. Očima svojim ne vjeruje. Gleda mene. Sjela ja, podvila jednu nogu, pokrila caršavom. Uzela kašiku i oplela. Kašikom komad kvrguše pa usta. Istom kašikom salatu, pa u usta. Sjede Onaj Moj. Zaklepetaše kašike.
„Mama, jedete salatu iz iste zdjele?! To nije higijenski!“
„Vjerovatno nije ali je super ukusno. Jos kad pred kraj salata pusti sok, pa ga srkneš kašikom...“
„Maaaamaaa...“ grozi se.
Gleda. I gleda. Zvekećemo kašikama. Sudaraju se kašike u zdjeli sa salatom. Prilazi. Sjeda. Pokriva koljeno čaršafom. Uzima kašiku.
„Fora je.“ smije se. Svadjamo se oko krastavaca u zdjeli. Kašike cveckaju kao mačevi. Kašikom šuta batak i jede lokvice.
Nakon nekog vremena pomjeri se i jauknu. Utrnula joj noga, kaže.
„Hoće to kad jedeš kvrgušu s poda“ kažem joj.
Dok mi gledamo kako se ona premješta i smijemo se, ona vješto maznu i posljednji krastavac iz zdjele.
„Sad srčite koliko hoćete“ kaže.

Rekoh li ja da današnja djeca ništa ne znaju? Očigledno sam se prevarila. I ako ne znaju, vrlo brzo uče