Piše: Alma Čirkić

„Ne znam šta da radim. Nije mi jednostavno. To je moj posao. Radim ga već dvadesetak godina. Volim ga. Volim ovu uniformu, ali ovo što se sad dešava je u suprotnosti sa mojim načelima i sa onim što osjećam. Znaš osjećaj kada cijeli sistem ide u jednom pravcu protiv pojedinca, a ti baš s njim suosjećaš?“
„Znam. Savršeno te razumijem.“
„Navikao sam na ljude oko sebe. Ovaj posao hrani moju porodicu. Još uvijek nas ima časnih i poštenih. Ima nas koji smo samo ljudi. Vjerujemo u ovo što radimo. „
„Razumijem šta mi pokušavaš reći. Ipak, ne mogu ti ja tu pomoći. Odluka o tome kako ćeš postupiti mora biti tvoja. „
„Reci mi šta bi ti uradila.“
„Mili moj, ne mogu ja to. Ne znam koliko visok bi bio rizik. Ne znam na šta si spreman niti koliko bi izgubio. Odlučiti mora svako za sebe. Ali nešto mogu. Mogu ti ispričati priču o jednoj djevojčici. Iako ti i ja rijetko pričamo o ratnim vremenima, radnja priče se dešava bas tada. U ljeto '92. Bilo je to vrijeme kada su se vršili pretresi kuća u potrazi za ko zna čim. Djevojčica je tada imala 17 godina. Spavala je u kući sa mamom i sestrom. Probudila su ih duboki, muški glasovi i lupanje na vratima. Kuća se napunila vojnicima. Dvije djevojčice su sjedile na stepenicama. Majka je stajala iznad njih. Tek probudjene, ispod tople deke, drhtale su sve tri. Dvorište je bilo puno vojnika sa puškama, glasovi i lupanje su dopirali iz kuće. Jedan od vojnika je prišao djevojčici iz moje priče. Gurnuo ju je kundakom i glavom joj pokazao da ide iza kuće. Pogledala je u majku. Majka je zaplakala iz sveg glasa. Zagrlila ju je i počela da moli vojnika da je pusti. „Ona je još dijete“ –plakala je majka. „Molim vas, pomozite.“-molila je majka druge vojnike. Niko nije reagovao. Nekolicina njih je okrenula glavu. Vojnik je grubim pokretom povukao djevojčicu i bez riječi je gurnuo ispred sebe. Napravila je djevojčica par koraka. Svaki je trajao vječnost. Mješali su se muški glasovi, smijeh, lupanje iz kuće, majčin vrisak i sestrino jecanje. Svega par sekundi. A vječnost. Strah. Čisti strah. Od svega. Od tog trenutka. Od onog poslije.
„Šta radiš ti?“-čuo se glas. Grub, jak. Kao grmljavina. Stade vojnik. Ostali u dvorištu stadoše u mjestu. Onih par koji su u medjuvremenu završili pretres i izlazili iz kuće zastadoše na stepenicama. Sve oči su se okrenule da vide ko viče. „Odmah da si je pustio. Ona je dijete. A djeca su svetinja. Bez obzira na vjeru, boju kože ili bilo koju drugu razliku. Dijete je svetinja!“ U tri koraka se stvorio kod djevojčice i primio je za ruku. „Idi mami. Uzmi sestru i zaključajte se u kuću. Niko vam ne smije nauditi“.
Zatim se okrenuo drugim vojnicima. „Niko im ne smije nauditi!“
Trebam li ti reći koliko je to značilo majci i djevojčicama? Trebam li ti reći da je to promjenilo tok njihovih života? Moglo je otići u skroz drugom pravcu. Da li si svjestan koju količinu zahvalnosti su osjećale? Ono najbitnije, nikada poslije toga majka i kćerke nisu generalizovale niti su mogle mrziti bilo koga, sve i da su htjele. Lekcija o tome da svi ljudi nisu isti, da ima onih koji okreću glavu i onih drugih koji se suprotstave svima je naučena taj dan. Valjda je sad vrijeme da ti doneseš odluku kakav ćeš biti. Neko čije lice će se izgubiti u masi neobrijanih, uniformisanih lica ili junak čija će se uniforma sjajiti i odisati čistoćom i dostojanstvom koje treba da predstavlja.“

„Ko je djevojčica?“upita.
„Nije bitno. Vjeruj mi, djevojčica može biti bilo ko. Isto tako, u tvom slučaju, najbitnije je ko je glas razuma, ko je dovoljno hrabar i jak da se izjasni i stane uz ono u šta vjeruje. Da pomogne onom kome je pomoć potrebna. Da ga podrži. Da utiče na ostale da ga podrže. Da bude čovjek. Da stane na stranu istine i pravednosti. Na stranu djeteta.“
„Hvala ti. Shvatio sam poruku.“
„To je prvi korak. Drugi je da odlučiš šta ćeš poduzeti povodom toga. Želim ti mudrost i sreću. Moram ići sada... Težak neki dan... „
„Djevojčice, čuvaj se.“- prošaputao je.
„I ti, prijatelju...“