Izdvajamo

Piše: Alma Ćirkić

...I da se probudim dok lagano pucketa vatra. Da mi nozdrve zagolica miris kafe i korijena velike trave. Da majka gleda kroz prozor lomeći kocku šećera na dijelove. Ne onu kocku pravljenu od kristal šećera. Onu drugu. Od šećera u prahu. Uz nju je kafa slađa. Da me čeka moj fildžan i komad pečenog šećera sa orasima. Da se lijeno dovučem do drvene sećije. Da se radujem nedelji. Da mi prija jastuk od slame na koji naslanjam leđa. Da mi se lijevi priglavak uporno okreće na nozi i spada. Da nam je bojler pokvaren po ko zna koji put.

Da stavim lonac za veš na šporet.Da dosipam vode da se ugrije, da se mogu okupati. U stvari, izmaštrafirati. Starom, okrnjenom, metalnom maštrafom. Obrisati starim, izblijedjelim, istanjenim ručnikom. Sušiti kosu iznad šporeta. Ono kad padne koja dlaka s glave, pa se na plehu šporeta uvije od topline i smrdi. Ali, nekako se kosa baš fino ufrćka. Izgleda veoma gusto kad je nakon takvog sušenja zabacim. Čak je ne treba mnogo ni popravljati. Čim bude sigurna da je kosa potpuno suha, majka uzme stari, plastični češalj. Da začešlja i oplete dvije pletenice. Da po ko zna koji put priča da je tako lakše za održavati i njoj i meni. Da mi pregleda zube i kaže da ih nisam dobro oprala. Da me opet vrati u kupatilo i kaže da u sebi otpjevam pjesmu i trljam zube od početka do kraja pjesme, jer je jedino tako ispravno.
Da savije simit maslenicu dok se ja kupam. U crnom, ogorjelom, velikom, metalnom tanjiru koji joj služi kao mala tepsija. Da nam u tri limena tanjura različitih boja i dezena smješa priloge. U jedan strinin mladi sir i luk, u drugi pekmez i mlijeko, a u treći med i mlijeko, jer joj unuka, pobogu, ne voli prekmez. Da stavimo šarenu krpu na drvenu sećiju. Jedemo i pričamo. Da se smijemo. Da se po ko zna koji put čudi što prvo jedem slatko pa slano. Da mi priča o tome kako ću biti sretna kad porastem. Da me savjetuje. Da me smiri.
Da sklonimo tanjure poslije jela. Da se malo naslonim na njeno krilo. Da miriše na sapun. Da su joj ruke nježne i tople. Da me miluje po opranoj kosi. Tepa da je to njena svila. Da se naglas moli Bogu da nađem nekog ko me zaslužuje. Da mi prstom popravlja obrve. Ubjeđuje da imam prištiće jer ne perem lice dovoljno često. Koliko je dovoljno? Ne postoji broj. Kad god prođeš pored kupatila, kaže.
Da zakunjam. Da uzme smeđu, vunenu pamuru sa resama i pokrije mi leđa. Od leđa sve dolazi. Da zaspe sa dlanom na mom obrazu i glavom naslonjenom na zid. Da utrnemo od ljepote, sreće i ljubavi.
Da popusti ovaj prokleti grč u ramenima. Da se otopi ovo srce koje je postalo hladno i kameno. Da zaboravim na umor i bezvoljnost. Da se ponovo radujem malim stvarima. Da ponovo vjerujem ljudima. Da ponovo volim. Da se ponovo osjetim sigurnom i zaštićenom. Da ponovo dišem. Da se više nikada ne osjetim samom. Da se podsjetim da živim...

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.