Piše: Alma Ćirkić

Imali smo mi tu neku šupu u dvorištu. Drvenu. Pola šupe je služilo za odlaganje drva i uglja. Drugo pola je bilo tatino malo carstvo. Radionica. Uvijek uredno složena. Svašta je on tu majstorio. Razne police. Drvene i one od savijene žice, za mamino cvijeće. Skemlijice, sa obloženim i neobloženim sjedištem. Drvena ograda oko bašte i ćumez za pernate prijatelje su bili posebni izazovi. Ja sam ukucavala letvice u lotre kojima su se kokoške penjale do odjeljka gdje nose jaja. Drugi odjeljak je imao vrata. Predvidjen za koke koje leže na jajima. Buduće majke. Bio je prostraniji, prozračniji i komforniji.
Kad god se tata zavuče u šupu, nestrpljivo očekujemo šta će napraviti. Često smo mu sestra i ja pomagale. Od malih nogu smo se razumjele u alat. Čekić, ekser, šrafciger, kombinirke, bušilica, brusilica, tesarska sjekira... Obukla bih se za sankanje. Skafander i gumene čizme. Onda se predomislim. Uđem kod tate u radionu. Unesem i sanke. Parkiram ih i sjednem. Gledam ga kako radi. Pričamo. Jedva čekam da mu ispadne ekser ili komad alata da skočim i dohvatim.
Sjećam se kako mi se tada činio velik kao planina. Sjećam se zavrnutih rukava karirane košulje. Tatinih jakih ruku i tetovaže sidra sa slovima JNA omotanih konopcem. Uspomena iz ratne mornarice. Uspomena na njegovu mladost. Sjećam se njegovih priča.
„Rukama, sine. Rukama treba znati raditi. Kad to znaš, ne bojiš se gladi. Treba htjeti raditi i zaraditi. Ne posustajati. Uvijek treba ići naprijed i postavljati sve veće izazove pred sebe. Samo tako se um i tijelo razvijaju. Vidiš, tata će početi sa izradom ukrasne, metalne ograde za naše dvorište na proljeće aBd. Bolje da taj novac ostavimo sestri i tebi za školovanje ili vozački ispit. Začas ćemo mi to. Vjeruješ li mi, kćeri?“
„Vjerujem, tata. Koje će biti boje?“
Kao da opet sjedim na sankama, u toplom skafanderu, s kapom na glavi i rukavicama u krilu. Kao da mi se opet podigla nogavica u futrovanoj čizmi i iritira. Kao da su mi oči opet širom otvorene, razgoračene... Kao da mu opet iskaču vene po rukama dok savija žicu. Kao da mu se ponovo divim i gušim od osjećaja ljubavi, sigurnosti i topline.
Majstorišem nešto po kući ovih dana. Vjerovatno su mi zato ove slike pale na pamet. Znam ja dodati i čekić i kombinirke. Razumijem se i u debljinu laminata i dužinu lajsni. U pozadini tiha muzika sa radija. Ide to nama fino. Bez srkleta. Ipak osjećam neku tugu. Pišući ovo shvatih i zašto.

Nedostaje mi valjda tata da mi kaže: „Uvijek treba ići naprijed i postavljati sve veće izazove pred sebe. Samo tako se um i tijelo razvijaju. Začas ćemo mi to. Vjeruješ li mi, kćeri?“