Piše:Alma Ćirkić

Ćuti!
Danas samo ćuti.
Ne pričaj!
Ne trebaju mi riječi.
Danima poput današnjeg ne treba ništa! Ni sunce, ni ptice, ni mjesec ni vjetar. Treba samo da prođe. Samo da se što prije završi...
Ćuti, kad ti kažem.
Samo me uzmi za ruku. Onako čvrsto, da ti ne iskliznem. Daruj mi osjećaj sigurnosti. Danima poput današnjeg mnogo toga nedostaje. Snaga, na primjer. Prejak je osjećaj da je nemam više.
Zagrli me. Jako. Još jače. Da bez daha ostanem. Da shvatim da si tu. Da zamjeniš sve one koji koji su u mislima. Znani i neznani, čije sudbine ovih dana tako bole...
Zapetljaj svoje prste u moje. Neka se dodiruju. Jagodica i nadlanica. Nadlanica i dlan... Neka nježnost dodira otjera tugu iz srca i očaj iz duše. Ne mogu više. Srce bi da pukne a ne može. Smiri ga.
Usne. Usne mi pokloni. Nježno na kosu. Još nježnije na čelo. Ne puštaj me, preklinjem te. Dok posljednji trag očaja ne napusti ovo umorno tijelo...
Pusti da zaspim. Na tvom ramenu. Isprepletenih prstiju. Sa tvojim usnama na čelu. Dahom koji podsjeća na život. Onaj koji prolazi. Onaj koji odavde nestaje svakim danom.
Ćuti. Danas samo ćuti. Riječi više nemaju ni efekat ni snagu. Danas sve boli. Bole slike. Boli zrak. Svjetlost boli. Zvuk pogotovo. Riječ je zvuk. A riječi se plašim. Tužnih priča i loših vijesti...
Jedino se još tebe ne plašim. Jedino još tebe priželjkujem...
Spasi me večeras. Spasi me od mene same. Spasi me od drugih. Spasi me od prolaznosti života, suza u oku i tuge u duši.
Zagrli me.
Zapetljaj prste u moje.
Usne mi pokloni.
Pusti da zaspim.
Ćuti!
Danas samo ćuti.
Ne trebaju mi riječi.
Ćuti, kad ti kažem...