Izdvajamo

Osman Menković/ Otrgnuto od zaborava

Osnovuu školu, do četvrtog razreda, išao sam u Kamičane kod učitelja Hanve Alića. Bio sam. onako, prilično dobar dak. Što bi stari rekli,sve mi je išio kto voda...osim crtanja...eee, tu sam bio...dibidus... baš!
Učitelj je brzo otkrio moju sposobnost lijepog recitovanja, pomiješanog i sa, malo glume, pa mi je davao, usmeno me pamtio, kračim tekstovima, tako da sam na polugodištu prvog razreda, pred roditeljima, za dodjelu dačkih knjižica recitovao pjesmicu "Čika Sava šhive suši".

Vrijeme je prolazilo, ja sam naučio čitati i bilo je lakše učitelju i meni. Išao sam u treći razred kad su školu obavijestili da će, ovako, za mjesec dana se održati Općinsko takmičenje osnovnih škola u folkloru i dramske sekcije i da će biti u Domu kulture u Omarskoj. Za ovu priliku učitelj mi je odabrao jednočinku "Lovac ćira". Ja sam to dobro pripremio, šešir sebi nabavio, ukrasio ga prepariranim vučjim repom, pušku od drveta mi stolar napravio...ma k'o prava je bila. Dan po dan došlo je i vrijema takmičenja. Za prijevoz od škole do Omarske Zadruga je svog kočijaša, rahmetli, Saliha Kenjara odredila i najboljeg i najčuvenijeg pastuha u regiji... ZLATKA.

Za ovu priliku Salih je mahsuz gumenjak pripremio... na kerep je nastro, dosta, sijena i sve konjskom ćebadi prekrio kako se mi nebismo uprljali i da bi nam, tih petnaestak kilometara truckanja, što udobnije hilo. Cebadi su na Zlatka mirisala i puna njegovih dlačica su bila, ali...kome još može smetati miris ili dorataste dlačice od najboljeg pastuha u regiji...ma hajde bolan...nismo mi to ni osjetili?!

Posjedali smo mi na kola i krenuli kroz Đonlagiće, Mahiće, Radivojce. Kevljane i u Omarsku. Truskao je gumenjak, Zlatko bi, ponekad, zahrzao a mi smo se u uho pretvorili i Salihove priče smo slušali. On je bio kočijaš ali je dušom na komičara, više ličio. Znao je toliko šala i priča da smo put od petnaestak kilometara pretruckali a da to nismo ni osjetili? Stigli smo u Omarsku, pred Dom kulture. Siđosmo sa gumenjaka, omlatismo sijeno i Zlatkove dlačice, onoliko koliko smo mogli, napismo se vode sa bunara i u salu. Počinju probe. Probala je škola po škola, probali smo i mi i došlo je vrijeme večeri.

Uputili smo se u obližnji željezničarski restoran gdje smo ugovorenu večeni imali. Cijelim putem sam se borio kako jesti, a nema sofre? Bome, može se! Poredani stolovi, za svakim četiri stolice i sjedi, fati se kašike i jedi bez onoga... poravni iza sofre, prekriži noge ili sjedi na koljena...ovdje bi, kao da smo u školi. Za večeru, kažu...goveđi PAPRIKAŠ? Eto ti ga ide insan u bijelo odijelo obučen i u rukama, ČETIRI, ovalna tanjira nosi...puna kuhanog krompira i po par komada mesa u svakom, a PAPRIKA...ni na vidiku? Malo sam se začudio i pogledom paprike tražio...jer rekoše... PAPRIKAŠ...,a onda sam se, po uzoru na druge, uhvatio kašike i po krompiru i bijelom kruhu...ožeži...Prođe večera vakat ići u Dom kulture jer, vrlo brzo, počinje takmičenje. I krenu utrka za najbolju predstavu a nagrada je...TELEVIZOR... naravno, crno-bijeli?!

Od deset škola učesnica, ja sam nastupao treći. Šešir na glavi, ukrašen vučjom repinom, u rukama, drvena puška ali k'o prava, brčine od uha do uha nacrtane i iziazim ja na scenu... Glumim, neustrašivog, lovca na vukove koji ih tamani redom...ne plašim se ničega i nikoga...čak sam se, jednom, sa međedom, oči u oči sreo, a međed je skontao sa kim ima posla pa je pobjegao? Publika se u uho pretvorila i sluša moju priču i prati moje pokrete ali...iza improvizovane međe na sceni... mjauknu mačka...Ta herojčina od lovca, dade se u bijeg toliko hitro da mu i šešir sa glave pade...baci pušku i nesta sa scene!
lzredali su se svi učesmci i žiri je odiučio...
Pobjednik je...LOVAC ĆIRA...
Osvojili smo televizor za školu, a povratak kući je u pjesmi i slavlju protekao. Kako škola nije imala prostoriju u koju bi smjestila televizor, u mjesnoj zajednici su odlučili i jednu prostoriju Zadružnog doma su u salu za televiziju pretvorili. Stolar je napravio sanduk za televizor koji je imao i katanac, a jedan uposlenik Zadruge je zadužio televizor i ključ i on je brinuo o sali i televizoru i po programu je puštao nas učenike da u pratnji učitelja gledamo školski program.. Odrasli iz sela su gledali "DNEVNIK" redovno i po neku seriju, partizanske filmove, obavezno, pa i utakmice reprezentacije.
Bio je to, PRVI TELEV1ZOR, u selu.

Preneseno iz knjige "Otrgnuto od zaborava", pisac Osman Menković

Molim dragog Allaha da u ove mubarek dane obaspe svojom milošću sve ljude na ovom dunjaluku. Amin...