Tekla je 1964.godina.
U selo je stigao televizor, sala mu određena kao i rukovaoc i radovali smo se tom događaju svi.
Oni mlađi su mogli koju seriju propratiti, partizanski film pogledati, a oni stariji su gledali Dnevnik, emisije za poljoprivrednike, poneku "ILIDŽU" "BEOGRADSKI SABOR", a i za ljubitelje sporta bi se, po nešto, našlo.

Učitelji su Nastavni plan i program, malo, preuredili pa smo i mi đaci išli u TV salu i određeni ŠKOLSKI PROGRAM gledali.

Ma, život se promijenio i postao je interesantniji i zabavniji, a i poljoprivredni radovi su se požurivali uraditi da bi se moglo otići, televiziju pogledati.

Ja sam, ko malo, privilegije imao, pa me učitelj Hamza znao pustiti da, poneku, emisiju i vanredno pogledam, ali to je bilo po njegovom izboru a ne po mom?! Obično su to bili kakvi recitali ili po koji skeč, a ponekad i po koji crtani film.

Jedne prilike mi učitelj reče da upitam roditelje da okasnim, malo, iz škole jer on ima želju da sa njim pogledam prenos fudbalske utakmice. Učitelj je to tražio pa roditelji nisu imali ništa protiv.

Odosmo učitelj I ja u TV salu, sjedosmo u stolice, a u sali već pedesetak mještana i žamor je uz prognozu... NAŠA JE POBJEDA... već uveliko salom se prolamao.

A ja...ja ne znam ni ko idgra?
Učtelj, kao da mi je pročitao misli, sagnu mi se bliže rekavši:
Igra JUGOSLAVIJA PROTIV OSTATKA SVIJETA

Uh, uzvrpolji se i ja...tu su sad... PELE... EUZEBIO... GARINČA... PUŠKAŠ..., a na golu je svjetska legenda... LAV JAŠIN?

Ni naši nisu nepoznati bili, počev od... BEARE... SKOBLARA... MITIĆA... ŠEKULARCA... do legendamog šutera i pucača BORE KOSTIĆA!

Krenu utakmica a ja, nisam se tada, plaho, razumio u pravila te najvažnije sporedne stvari na svijetu, udubio sam se u kontanje... kako to... oni igraju, tamo negdje, daleko..., a ja u Kamičanima, sjedim u stolici i gledam ih?

Iz tog moga polusna trgoše me povici: PENEL! PENAL! PENAL! BRAVO SUDIJA!

I, zaista, neko je srušio Kostića u kaznenom prostoru i sudija je dosudio penal za Jugoslaviju. O šuteru nije se trebalo ni pričati... to se odmah znalo... BORA KOSTIĆ... Priđe Kostić lopti, uze je i na bijelu tačku namjesti...vrati se, dva tri koraka unazad i stade.Na liniji gola stajaše... JAŠIN...

Gledali su se oči u oči, samo njih dvojica u šesnaestercu a potom, sudija u pištu pisnu i Kostić se uputi prema lopti, šutnu je svojom topovskom ljevicom Jašin... odbrani!

Odjednom u sali zavlada mir, a potom uzdasi i komentari: "Ovo je neviđeno... ovo je nemoguće... pa Kostiću je slobodan udarac do trideset metara, malo ko odbranio a... JAŠIN... Jašin mu penal odbrani... on je prvi golman kojem je to, do tada, uspjelo!"

I kako to, inače, u životu biva... sve jednom mora biti prvi put!

Tako sam ja gledao moj prvi TV FUDBAL, a KOSTIĆU je LAV JAŠIN odbranio penal prvi, a da je i zadnji... NE ZNAM!

Preneseno iz knjige "Otrgnuto od zaborava", pisac Osman Menković