Ovom prilikom svim gradjanima koji Bosnu i Hercegovinu osjecaju kao svoju drzavu zelim cestitati 1. mart, Dan nezavisnosti BiH. Takodjer, sve najljepse zelje upucujem uredniku i citaocima kozarac.eu, te svim njenim saradnicima.
Vidim na fotografijama kako prekrasno izgleda nasa carsija, sva u praznicnom duhu i sve me podsjeti na tezak i mukotrpan put koji su moji sunarodnjaci morali proci da bi danas bili gdje jesu. Poseban dojam na mene uvijek ostavlja spomenik neduznim zrtvama, te veliki broj gradjana koji se okupio zajedno sa organizacijom "Srcem do mira"da zajednickim polaganjem cvijeca odaju pocast onima koji svoj zivot polozise za domovinu. Voljela bih da mogu biti s vama. Nazalost, kilometri i velika geografska razdaljenost nas dijele, ali srce i dusa su tamo.
U prilogu vam saljem jednu pjesmu koju sam napisala povodom otvaranja spomenika 2010. godine pod nazivom "Zapisano u kamenu", pa pomislih da je lijepo da je se opet podsjetimo. Takodjer saljem jednu pjesmu o BIH, mada mislim da je objavljivana prije. Nadam se da nije kasno.
Sve najbolje, Semira
Semira Jakupović: Sve se to Bosna i Hercegovina zove
Mogu li prelijepe,
Brze i neukrotive
nepokorne i neustrašive
čiste, prozračne, plavo-zelene
bosanske rijeke što streme
Ka Crnom i Jadranskom moru
Stati samo u jednu riječ
DOMOVINA
Mogu li to opjevane planine
I šumovite i kršne
I zanosne I snježne
što prkose vijekovima
Mogu li to plodne ravnice i doline
Može li Semberija i Posavina
Stati samo u jednu riječ
BABOVINA
Mogu li to tvrđave, stećci,
Kule i gradovi stari
Mogu li to zamkovi
Gdje živješe nekad bosanski vladari
Mogu li sve te piramide i starine,
Kamene kugle i bosanske doline
Stati u riječi RODNA GRUDA
Mogu li to zlatni ljiljani
što proteklim vijekovima
Na grbovima, oklopima i zastavama stajaše
I tolikim opsadama, nevoljama,
Ratovima i pustošenjima odoliše
Mogu li stati samo u jednu riječ
DJEDOVINA
Mogu li svi naši preci,
Pradjedovi i djedovi
Očevi I sinovi
Sa trudbeničkim rukama
Sa žuljevitim i grubim šakama
Sa rudarskim krampovima
I zemljoradničkim lopatama
Stati samo u jednu riječ
OTADŽBINA
Mogu li to ptice stanarice
I selice što se vraćaju sa juga
Može li to poslije kiše duga
Može li to puna sofra
Otvorena vrata za svakoga gosta
Tradicija i običaj
Može li sve to stati u riječ
ZAVIČAJ
Mogu li to moga jezika
Raskošne riječi
Može li to sevdalinka
Što tugu moju liječi
Mogu li to sve uzrečice, izreke
I narodne poslovice
Mogu li to kršni ljudi bosanski
Što mnogim silama hrabro odilijevaše
Mogu li to majke što život djeci dadoše
I godinama za njima suze proljevaše
Umorne od čekanja
Može li sve to stati u jednu riječ
ZEMLJA
Pa skoro sve zemlje imaju šume i mora
Jezera, ravnice i plodonosna polja
Ljude, statistike i državne granice
Prošlost I historije stranice
Ali Bog nam je samo jednu dao
Da u njoj rođeni budemo
Da prvi plač ispod njenog neba pustimo
I prve riječi u njoj progovorimo
A možda čak da za nju i u njoj umremo
Da je zovemo majkom
Da je smatramo bajkom
Da volimo svoj raj na zemlji
I nama veze na kojim smo paralelama i meridijanima
Na kojoj strani svijeta živimo
I kada je ostavljamo
Uvijek joj se iznova vraćamo
I hoćemo mi iz nje
Ali neće ona iz nas
I svaki put bez obzira na sve
U nju se ponovo zaljubljujemo
Sve ovo što rekoh i još mnogo toga
Ali nemam dovoljno riječi
Jer srce govori riječi ostaju nijeme
Sve se to ljubav prema rodnoj grudi zove
Moja domovina, babovina,
Majka zemlja, država, otadžbina
Sve je to moja
Bosna I Hercegovina
ZAPISANO U KAMENU SEMIRA JAKUPOVIĆ/KNS KONKURS
Kao alem u noći
Stoji čuvar dženetskih duša
I šum vodoskoka sluša
Svjedoci mu uplakane oči
Pregršt bijelih marama
I lepršavih zastava
U tišini kameni gorostas stoji
I vrelom istine se poji
Ovaj svjedok
Ružnog vremena
I zle čovjekove kobi
Kamen razara
Zid ćutnje
Nijemim jezikom govori
I istinu donosi.
“Ovdje leže
Kozarački ljiljani
Zlatnim slovima ispisani
U historiju upisani
Za opomenu vječnu.
Kreneš li sa sjevera, istoka,
Zapada il’juga
Mimoići me nećeš.
Obavit ćete nesnosna tuga
Za onima pokosenim u cvijetu mladosti,
U kolijevci, u dubokoj starosti,
Ostavljenim u obruču,
Tražeci slamku spasa
Ostajući bez glasa
Oblivenim krvlju.
Putniče, zastani!
Saputniče, pozdravi!
Starosjedioče, ne zaboravi!
Čovječe, razmisli!
Zar vrijedi jedan,
A kamoli ovolike ljudske živote uništiti?
Na stranu pravde ne stati.
Na raskrsnici svjetova
Između Istoka i Zapada
Između prošlosti i budućnosti
Između smrti i vječnosti
U spomen NEZABORAVU
Nijemo opominju,
“Nije ovo mrtva čaršija,
Niti napuštena zemlja domovinska,
Ona više ne miriše na pepeo,
Niti je prolama lavež
Raspuštenih pasa.
Ovdje se živi,
Ovdje se voli,
Za dane buduće,
Za prošlosti neponovljene.”
31. jula 2010. godine u mom rodnom Kozarcu konačno je podignuto spomen- obilježe žrtvama proteklog rata. Ova pjesma je posvećena njima, ali i svima onima širom domovine koji živote dadoše za našu dragu BiH.
