Piše: Alma Ćirkić

Zvuk stare mašine za mljevenje oraha… Tihi razgovor mame i nene da ne probude nas djecu. Miris hrane koji se lagano uvlači u nozdrve… Kroz poluotvorene oči gledam nestvarno bijele zavjese. Okrećem pogled prema vratima, preko ormara na čijim vratima je obješeno tatino odijelo, spremno za Bajram namaz. Smiješim se pri pomisli na praznik. Tatin svečani dolazak iz džamije, glatko obrijano lice i mirisna ruka… Mamin izraz sreće u očima dok mu ljubimo ruku i dok nas on miluje po kosi. Dolasci porodice… Ujne, tetke, strine… Djeca… Mnogo djece… Obilje hrane… Ne smeta ni što moram jesti povrće. Poslije njega ću zgrabiti parče baklave, hurmašicu ili tulumbu i par kapi slatke agde će skliznuti niz ruku. Prašina makadama će se zalijepiti baš na to mjesto i ostaviti slatko prašnjavi trag…
Eh, ti Bajrami… Ni oni nisu što su nekad bili. Odraslo se u međuvremenu. Mnogo se toga izdešavalo. Ružnog i lijepog. Raseljeni smo po cijelom svijetu. Neki više nisu među nama. Snalazimo se kako znamo i umijemo, i pokušavamo očuvati tradiciju. Nekom to uspijeva. Nekom baš i ne. Nikoga ne treba kriviti. Ni one što su ovde, ni one što su tamo. Jer… Ramazan je mjesec kad se prašta, mjesec u kojem se zaborave svadje i osude. Mjesec kada svi trebamo biti jednaki i otvoriti srca jedni drugima.
Tokom tog mjeseca posebno se tretiraju siromašni u društvu i oni kojima je pomoć potrebna. Bajram koji dolazi nakon Ramazana treba da bude dan radosti i veselja za sve, a ne samo za bogate i one koji imaju. To je prilika za radost cijele zajednice. Bar na dan Bajrama siromašni neće morati da brinu o svojoj opskrbi i sasvim normalno mogu se opustiti i uživati u bajramskim čarima i radostima. Sjećam se da nas je tata podjećao da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio dijeljenje sadakatul-fitra, naglasivši: Opskrbite siromahe na dan Bajrama!
Cilj ovog texta nije da vas podsjetim kako je nekad bilo. Cilj ovog teksta nije da to uporedite s onim što imate sad. Cilj je da vas podsjetim na one koji nemaju. A u našoj zemlji, takvih je mnogo. Kad pregledate slike koje stoje ispod teksta, sjetite se da su te starice nekad sušile jufke za baklavu. Sjetite se da su se protezale na skemlijama da bi zakačile novije zavjese s mirisom sapuna za veš. Sjetite se da su i one s ponosom isčekivale povratak muževa sa Bajram namaza. Pomislite koliko ih je naviklo imati pripremljen bajramluk za djecu koja navrate, a sada su im činije prazne. Bijeda i siromaštvo ne poznaju starosnu dob. Ima tu ljudi i srednjih godina, koji se sjećaju mirisa, topline i ljubavi, a koji nemaju načina da to prenesu djeci. Ima ih koji nemaju posao. Ima i onih koji ga imaju, ali nemaju koga pozvati. Preostalo im je samo da obidju mezrluke, kao uostalom i meni…
Iz ovih razloga vas molim, uživajte u ovom divnom mjesecu Ramazanu. Uzivajte u Bajramima koji nam dolaze. Ali još jače, još glasnije i još iskrenije vas molim, ne zaboravite one koji nemaju. Pustite priče, prepirke, zamjeranja, osude i savjete. Otvorite srce i poklonite. Naše malo nekome je mnogo. Nečija je sofra prazna. Promjenimo to. Neću vam reći da budete dobri ljudi. Vjerujem da to jeste.
Sulejman Bugari kaže: “Za mene je svaki čovjek fildžan zašećerene kahve. Ako je kahva gorka, to znači da šećer nije pomiješan. E ja prilazim tom šećeru kojeg ima u svakom čovjeku: i u Muji, i u Jozi, i u Jovanu, i u Hansu, i u Davidu.”
Dok gledate slike ispod teksta, ja vas molim:
Neka šećer u vama ispliva na povrsinu!!!