Pise, Semira Jakupovic

Prvi dio

Od kolijevke pa do groba, najljepse je djacko doba.
Historija je uciteljica zivota.
Znanje je najvece imanje.
“Non scholae, sed vitae discimus” (Seneka mladji)
U prijevodu “Ne ucimo za skolu, nego za zivot”.

Sedam desete ....Inspiracija za svijet mode, umjetnike, knjizevnike. Pocetak ove decenije veoma je vazno razdoblje u mome zivotu, jer sam postala djak. I kako to pjesma kaze ,”Od kolijevke pa do groba, najljepse je djacko doba”, i meni je ostalo u dragoj uspomeni.  Pjevalo se u to doba “U ime svih nas iz pedest I neke …” Ja bih samo malo prepravila ovu godinu, pa bih rekla ,”U ime svih nas iz sezdeset I neke….”, jer cu se pricajuci o nasoj osnovnoj skoli , anajvise spomenuti svoju generaciju iz 1963.
Zasto skola, upitace se oni koji je ne vole. Ili, svaka cast, reci ce oni koji je vole. Covjek kroz skolovanje mnogo toga nauci, pa i kada prestane ici u nju, onda uci kroz zivot, sluzeci se s onim sto je u njoj naucio. Kroz nasa poslednja ratna, bolna iskustva vidjeli smo kako covjek u minutama gubi materijalne stvari koje je gradio godinama. Gube se Ijudski zivoti i covjek zacas ostane bez igdje icega. Ipak, ono sto je kroz zivot spoznao, naucio, iskusio, nosi sa sobom bez obzira na kako dalek put krenuo, koliko meridijana I paralela prosao, bez obzira na kom kontinentu zivio. “Dijete je otac covjeka”, poznata je recenica koju sam jednom davno cula na casu psihologije. Mislim da ju je izgovorio Sigmund Frojd, mada me pamcenje ponekad izdaje. Ljudi kazu da najbolje pamte stvari koje su naucili u ranom djetinjstvu, dok je jos mozak “tabula raza” ili neispisana ploca.  A jedan od velikih faktora u tom procesu ucenja igra skola, a naravno I ucitelji koji dijete mogu natjerati da zavoli, a ponekad na veliku zalost, I da zamrzi neki predmet.
I nasa vjera nas poziva da ucimo, citamo I proucavamo. Islam trazi da se uvijek koristimo razumom, da razmisljamo. Da posmatramo oko sebe I da pouku uzmamo, a veliki broj Kuranskih ajeta se zavrsava rijecima ,” U tome ima znakova za one koji razmisljaju!.....za one koji su razumom obdareni.” (Vjeronaucni udzbenik –Mensura Catovic)
Nazalost, u danasnje vrijeme svjedoci smo degradiranja skolstva, kupovina diploma, velikog broja nezaposlenih mladih ljudi koji nemaju priliku da se dokazu u svojoj struci, velicanja nekih drugih vrijednosti koje umanjuju znacaj obrazovanja I demoralisu sve one koji zele da uce. Ono sto je veoma bitno spomenuti je I cinjenica, da covjek ne uci samo kroz obrazovne institucije, nego bas kroz zivot i da nikada nije kasno traziti spoznaju, naci svoje mjesto pod suncem I naci sebe u onome u cemu smo najbolji. A da se sada vratim na pocetak ove price i skolu kojom se vjerovatno svi ponosimo, a posebno oni koji su sada njeni djaci I prosvjetno osoblje.
Skola kojoj cu posvetiti ovu pricu, zove se “Kozarac”.  Ja je pamtim kao svoju prvu skolu, mjesto gdje sam prvi put spoznala tajne knjiga, umijeca slova, price od davnina, upoznala svijet izvan  roditeljske kuce. Moj skolski put poceo je davne 1970. godine u  ovoj o snovnoj skoli, koja se tada zvala  “Rade Kondic”.  Tada me je majka prvi put odvela u skolu, u koju sam krenula mimo volje, ne zeleci napustiti bezbrizan svijet djetinjstva i prihvatiti se skolskih obaveza. I sada nakon toliko godina, septembar me uvijek podsjeti na mirise novokupljenih knjiga, na zvuk skolskoga zvona, na novu odjecu , posebno sivanu za prvi dan u skoli, na mirise sljiva, pekmza I ostalih blagodati koje donosi jesen ubiruci plodove ljeta.  Prije nego sto sam krenula u “pravu skolu” bila je I ona mala ili kako smo je mi, djeca, cesto zvali “pacija skola”, smjesena negdje na sred carsije, u blizini sadasnje pijace I velikog parka, koji je kasnije nazalost posjecen, a sada se na tom mjestu nalazi posta. Moja generacija je imala I tu tzv. malu skolu, koja je bila na dobrovoljnoj osnovi, a u njoj su radile dvije vaspitacice, Koviljka I Lina.  Ponekad se pitam da li je to bila stvarnost ili samo iluzija  nezaborava , mirisa djetinjstva, koje sam duboko u srcu zakljucala, u seharu uspomena , koje u rijetkim, ali posebnim trenucima otvaram I njihovim se mirisom napajam, nedajuci starosti da me uzme pod svoje.
Moja prva uciteljica zvala se Rabija Saric, a kazu da prva uciteljica ostavi ogroman utisak na dalji tok skolovanja. Sjecam se da sam se sa zebnjom drzala za majcinu suknju, ne zeleci nositi skolsku kecelju u kojoj sam se osjecala sputano. Pribojavala sam se te ozbiljne skolske atmosfere, tisine u hodnicima i glasova nastavnika koji su odjekivali hodnicima. Naravno, bile su tu i price strije djece, sa “bogatim iskustvom”, koji su me strasili sa million prica, o zadacama, a posebno o sibama koje su neki nastavni koristili kao vaspitno sredstvo. Nazalost, ovo poslednje se pokazalo kao istinito, jer su neki prosvetni radnici koristili i tu “vaspitnu metodu”.
Sve moje djecije strahove pobijedila sam zahvaljujuci uciteljici Rabiji  i pocela uzivati u mastovitom, raznolikom svijetu bukvara i citanki, a gorka obaveza pocela je polako prerastati u slatku obavezu. Nije bilo dovoljno samo provesti dan u skoli, cak i moje slobodno vrijeme pocela sam popunjavati djecijim igrama u kojima sam se pretvarala da s am i ja uciteljica i da ucim drugu djecu.
Nasa kozaracka skola i tada je izgledala lijepo. Ogromna skolska zgrada, sa sirokim prostranim prozorima, prelijepim igralistem, okruzena vitkim, ponosnim jablanima. Sjecam se da se tada radilo i u tri smjene, a razredi su imali oko trideset ucenika. Zbog velikog broja ucenika (mislim da bila jedna od najvecih u BIH, vjerovatno hiljadu), cesto je imala i manjak skolskog prostora, pa su se i druge kozaracke zgrade koristile u tu svrhu. SJecam se da sam svoje prve skolske dane provela u Staroj skoli, kako smo je tada zvali, a sada je to zgrada u kojoj se nalazi sjediste organizacije “Srcem do mira”
Takodjer se sjecam jedne godine kada smo skolu pohadjali u prostorijama tadasnjeg vatrogasnog doma.  Polako smo iz male skole prelazili u veliku skolu, gdje smo morali imati posebnu obucu za boravak unutar skole. Mnogo se polagalo na higijenu, a skolski hodnici bili su oblijepljeni prekrasnim crtezima i uljepsani cvijecem. Bila su to drugacija vremena, postovale  su se drugacije vrijednosti i odnos izmedju nastavnika i ucenika nije bio samo postovanje, nego strahopostovanje. Moja sjecanja se polagano magle, ali uvijek pamtim polaganje pionirske zakletve, pjevali smo ,”Crvenu kapicu, nosicu ja, i bijelu maramu, tra la la la”, ucestvovali na priredbama, isli na skolske izlete, a posebno sam voljela Staru pilanu, pa posumljavanja, omladinske radne akcije ....A 25. maja svake godine proslavljali smo Dan mladosti i Titov rodjendan , docekivali i ispracali stafetu mladosti, pripremali sletove i iz svojih cvijetnjaka donosili svjeze ubrano cvijece da uljepsamo  tu manifestaciju.  Organizovana su I medjuskolska takmicenja, a skoro svaka skola, pa I nasa, imala je po jednu pobratimljenu skolu I ako me sjecanje ne vara, u posjetu su nam dolazila djeca iz Nemile kod Zenice.
Otprilike , u isto vrijeme proslavljali smo i Dan skole, a u maju kad “djeca ljepoti pjevaju”....Nakon toga dolazio bi i kraj skolske godine, dugi ljetni raspusti u kojima smo neizmjerno uzivali. Svako godisnje doba diktiralo je i nase igre, pa smo jesen uglavnom pocinjali kupljenjem sljiva, zimu provodili u grudvanju, sankanju, pravljenju Snjeska Bijelica, kicenjem novogodisnje jelke u razredui poklonima od Djeda Mraza...Ulazili bi u kucu promrzlih prstiju I zajmpurenih obraza, nakon mastovitih igrarija I “slikanja u snijegu” na poziv roditelja . Ponekad su djeca osim saonica korisitla I ligure, pa se penjala na obliznja brda,  vracala se kuci u prvi sumrak, u toplu sobu  sa mirisom drva I sjenkama sto su se igrale po zidovima. Odrasi su veceri provodili uz sijela, jeduci pecene krompire, sir iz kace, bijelu pecenu misiracu, a mi djeca uzivali u slatkom okusu celmasa ili kokica.
Onda bi nakon duge, hladne zime, dolazilo proljece i donosilo posebne mirise u vazduhu, mirise prvog proljecnog cvijeca i simpatije medju djecom na skolskom igralistu. Sjecam se da sam sa dolaskom proljeca , kretala u potragu za prvim proljecnim vijesnicima, brala prve visibabe i ljubicice, da ih predam svojoj uciteljici ili mami , bas kao u pjesmi “Nabrali smo kiticu, najljepsega cvijeca, dacemo je majcici, nek...je prati sreca...” Ono sto mi je posebno ostalo u sjecanju je skupljanje biljaka za casove biologije. Isli smo u prirodu i pokusali da nakupimo sto vise razlicitih vrsta i trkali se ko ce oboriti rekord u broju pronadjenih biljaka. Moji drugari i ja, isli smo u obliznje mjesto, zvano Barica, a za nas je to bio dobar izgovor da uz domacu zadacu, dobijemo i malo samostalnosti i odemo na izlet.
U proljece bi se pojavljivao i ogroman broj leksikona i spomenara, u kojima su zaljubljena srca mogla da odaju svoje tajne, nadajuci se da ce bas taj leksikon ili spomenar doci u ruke zaljubljenog djecaka ili djevojcice.  U kucama bi se odjednom poceo osjecati veliki nedostatak gume, koja se uglavnom koristila za lastis,igra koja i je najvise bio popularna medju djevojcicama. Bile su tu i druge igre, pocev od nogometa, rukometa, kosarke, pa do “izmedju dvije vatre “, “skrlje” itd.
Dolaskom ljeta izbor igara bi se jos vise uvecavao, pocevsi od penjanja po drvecu i branja voca, a tudje je uvijek bilo najsladje; crnih dudova s kojima smo prljali ruke, branja kupina, kupanja u rijeci i voznje bicikla, koje nazalost nije svako imao. Ipak, uvijek bi se nasao po neki “poni” u mahali, muski ili zenski bicikl, nije bilo vazno koji, po jedan “instruktor” i veoma cesto strpljivo cekanje da svako dodje na red.  Nije bilo mnogo igracaka, ali su djeca imala mnogo maste i provodila dosta vremena na otvorenom prostoru , udisuci svjez zrak. Djecije rukotvorine su se sastojale od lukova I strijela, raznoraznih pista I svirala, pa sve do raznoraznih “kulinarskih specijlaiteta” napravljenih od blata. Dolazak septembra i pocetak nove skolske godine za nase roditelje uvijek je bio tezak, posebno za one koji su imali mnogobrojne porodice, jer trebalo je u isto vrijeme kupovati i knjige i drva i namirivati se za zimu. U to vrijeme, naravno da nismo znali pod kakvim su finansijskim pritiskom nasi roditelji, pa je nasa jedina briga bila kako oprati ruke koje su od branja dudova, kupina i zelenih oraha bile toliko prljave, da ih je bilo tesko dovesti u red. Naravno, neki su se brinuli i kako doci do dodatnog dzeparca i kupiti poneku slicicu sa likovima omiljenih junaka iz svijeta sporta ili kupiti kugle i impresionirati ne nastavnike, nego drugu djecu na igralistu.
Skole su  medju djecom razvijale kolektivni duh, radne navike, dobrovoljni rad i tako ih pripremale za zivot. Djeca su od samog pocetka imala zaduzenja, mada vjerujem da je to i sada slucaj, redari su se smjenjivali svake sedmice, a bili su to i higijenicari, pa predsjednici razreda. Sjecam se i casova domacinstva, pa prakse u skolskoj kuhinji gdje su radile Magdalena i Rada.  Medju nama djecom, nije se ogledala neka velika socijalna razlika, jer je to bilo vrijeme obaveznog nosenja plavih kecelja. Dok sadasnje generacije jedu burgere, hot dog, kebab, mi smo bili prezadovoljni sa somunom i kiflama naseg rahmetli pekara Behze. U skolu smo isli sami, bez pratnje roditelja, sto je bilo normalno u ta vremena. Postojalo je povjerenje medju ljudima, djecu nisu vaspitavali samo roditelji, nego i komsije, ponekad i slucajni prolaznici. Nije se mnogo marilo o djecijim pravima, ali o obavezama svakako jeste.
Nas strah i trepet svakako su bili zeleni dnevnici u koje su upisivane ocjene, a svako od nas je vjerovatno imao zarku zelju da ih se docepa bez znanja nastavnika i vidi sta je u njima.
Bilo je to vrijeme velicanja NOB-e, ucenja recitacija napamet i kolektivnih odlazaka u kino. Skolski repertoar se uvijek znao, ratni filmovi. Uzivljavali smo se u likove Mirka i Slavka, Boska Buhe, Kozarace epopeje, Sutjeske, Neretve, Igmanskog marsa, Desanta na Drvar.  Sjecam se da smo jednom gledali i “Prohujalo s vihorom”, cini mi se u skoli, na skolskom zidu. Mimo tog skolskog termina, onima koji bi dobijali dozvolu za izlazak u kino, favoriti su bili kauboji I Inidjanci, pa Bruce Li I ostali majstori karate a borilackih vjestina, Kalimero sa svojom neizbjeznom recenicom “Pa toje nepravda”, Popaj , Tomi I Dzeri, pa Sandokan I mnogi drugi. Bilo je to vrijeme crno-bijelih televizora I ogromnih radio-prijemnika, te gramofona sa velikim plocama,  koji su pored skole, bili nas jedini “prozor u svijet”.
Nastavnici su bili porijeklom iz svih dijelova tadasnje Jugoslavije, a  medju njima bilo je ii mjestana. Sjecam se Namika Mahica, koji mi je bio razrednik i predavao predmet koji se tada zvao sh. Ili hs. Jezik. Isti predmet mi je predavao i Rade Banovic, Fadila Avdagic, pa tu je bio i Hasan Alisic (hemija), Svetozar i Drenka (matematika), Slobodan (fizika),Sadeta,  Safija i Nevenka (historija i geografija), Mira (biologija), Milenko Vlasenko (OTO), Matija (domacinstvo), Bakira (ruski jezik), likovno (Dobrinka, Milorad), muzicko (Scepo), fizicko (Mustafa Sinanagic i Sajma Besalgic). Sjecam se i naseg tadasnjeg direktora Hamdije Kahrimanovica,  te mnogih drugih koji mi nisu predavali, ili su mozda nekada bili na zamjenama, a rado ih se sjecam. Muhidin Saric, muz moje uciteljice Rabije, koji je pored nastavnickog poziva i pisanja pjesama, bio i direktor, pa Abid, Eljo, Jasna, Husein, Osman Nadja, Kemo, Ferid, Jelica,Lidija,  bibliotekari Katica i Muradif. Nazalost, mnogi medju njima vise nisu medju zivima, a pri tome mislim i na rahmetli Sadetu i Velidu, koje svoje zivote izgubise u logoru. Omarska.
Sjecam se i svojih skolskih drugova i drugarica. Nazalost, fotografije nemam, pa prizivam sjecanja. S nekima sam isla zajednoo u razred, samo do cetvrtog razreda, a posto sam u petom razredu ucila ruski jezik, neki od mojih skolskih drugova su se prebacili u odjeljenja koja su su ucila njemacki jezik.
Tesmir Besic, Nijaz Fazlic,, Safija Beslagic, , Reuf Pasic , Mirsad Fazlic , Edina, Emina, Minka I Sajma Menkovic, Senka, Emira,Sabinam Husnija Avdagic , Refik Denic,,  Dzemijat Kahrimanovic, Mirsad I Mira Denic,,  Jusuf Besic,  Husein Mujagic, , Aida Hankic, , Asima Blazevic  Enes Besic,  Tenzila Bahonjic, Emir Balic, Sakib Hukic, Refik Memic, Mina Zulic , Vasif , Zerina, Nirveta , Esmir Karabasic ,Ipa  i mnogi drugi cijih se imena trenutno ne mogu sjetiti.  Mnogi medju njima , posebno muskarci, izgubise zivot u poslednjem ratu. Svratim do Spomen-obiljezja, proucim Fatihu i suzu pustim za izresetanom mladoscu. Mozda cu nekom drugom prilikom napisati nesto I o svojim drugovima iz srednje skole, ali posto sada govorim o nasoj osmogodisnjoj skoli, drzacu se toga, jer se vec bojim da se ova moja, u pocetku, kratko zamisljena prica, vec oduzila.
Velika je sreca kada nakon svih ovih ratnih zbvanja sretnete skolskog druga. Mnogi od njih, kao i ja, zbog ratnih zbivanja, odose sirom Evrope, pa Amerike, Australije...Neki se ipak vratise u zagrljaj svome rodnom mjestu..Tu je najljepse...Sretnem Husniju Avdagica  u prostorijama IZ i Miru, koja sada zajedno sa muzem  vodi kozarcki folklor.

----kraj prvog dijela----