Izdvajamo

Semira Jakupovic

Oblaci teski
Cuce na krovovima kuca
Utihli su avioni
Samoca se nepozvano u mene usunja
Danas sam ti, majko, veliko dijete



Sivilo cvrsto stoji u opsadi
I neda kisi da prolazi
Drhtavom rukom
Ljeto vec jesenju pletenicu
Parkovima plete
A moje su oci pune sjete
Danas sam ti, majko, veliko dijete

I da ima sunca
Ne bih ga zeljela primiti
I da ima komad plavog neba
Ne bih ga ja zeljela gledati
I sto bih mana ovom zivotu prisila
Iako za to prava nemam

Gledala sam sunce krvavo
Kako na pocinak oklijevajuci polazi
U Bosni mojoj dalekoj
Gdje zivot niz prste klizi
Iako su ljudi cesto u brizi

Slusala sam svile kukuruzne i
Gledala drvo rasirenih ruku
Na kozarackom obronku
Dok suze u ovoj samoci prijete
Danas sam, majko, veliko dijete

Odleprsa s ljetom
Moj san da ostanem
U zagrljaju rodne grude
Da srecem drage ljude
Da u rosu prvu stopala umocim
Da zaboravim ovu tisinu sto sijece
I bol nesnosljivu predvece

I da sunce oblake prevari
Ne bih se radovala zbog ove sjete
Bila bih samo od krvi i mesa
I plakala dugo dok vjetar me mete
Danas sam veliko dijete

I sto je tebi u zemlji Bosni obicno,
Meni je lijepo, prekrasno, idilicno,
I dok tebe tezina svakodnevnice pritiska
Meni je ona izvor rahatluka.

I kad bih bila tamo
Mozda bi me mogla utjesiti
Ovaj vulkan ceznje u meni potisnuti
Dok ce praznina svojim bockavim staklom
Uspomene vrijedjati
I dio mene lagano ce umrijeti od sjete,
Danas sam, majko, veliko dijete

...počinje priču o Kozarcu Ibro Kahrimanović: "Kozarac živi zahvaljujući dijaspori, odnosno Kozarčanima koji su se nakon progona zaustavili u evropskim zemljama, u Americi. Ali, iz ljubavi, iz nekakvog svog kozaračkog inata ponovo su izgradili ovo mjesto, čime je Kozarac postao simbol povratka u BiH. Istina, najveći broj njih dolazi za novogodišnje praznike i tokom ljeta, ali ono što su izgradili ovdje – kuće, drugi objekti – garancija su da će se vratiti zastalno i nastaviti živjeti ovdje."