Izdvajamo

Piše; Alma Alić Karabašić

Odavno pisem , a'l me nikad nece ispuniti nadahnuce  price  o kojoj pisem osim one koja dolazi direkt iz srca i danas napisah jednu , bas onako spontano i nabrza'ka,valjda me ta nostalgija vazda prati i nadze mjesto u srcu da je ozivjela na sav mah .

Jedan citat iz Mesine sehare

"Pocinjem ovu svoju pricu, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da ce se naci neko rešenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što ceka kao izazov. Ne znam šta ce biti zabilježeno, ali ce u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se da je cudo što uvijek nisam bio ono što sam sad."

Dok se dan odvlacijo u hladni  decembarski  suton , nakani'h se da skuham pogacu i grah, bas i ne volim  to da kuham, podsjete me na neka davna vremena.

Kakve veze pogaca  i grah sa decembrom , naime  tog zimskog i jako hladnog decembra , kao i danas , hladnoca u meni , vraati mi  film unazad , znali smo da oni dolaze iz logora, pa smo poceli spremati svasta, medju ostalim bila je i pogaca . Doci'ce gladni i zeljni svega . Imado'smo  malo , bili smo  prognanici u to vrijeme, pa nije se ni imalo za izabrat' ono malo crkavice sto bi se reklo , nikom dosta a'l hajd bice nekako , znam mama je sanlazljiva ...Tako i ja danas skuha pogacu i prisjetih se tih decembarskih dana. Kakav grah  i pogacu je zano da skuha moj tata, ni mama nije znala kao on. I njega je zivot  natjerao  da se nauci   svemu i svacemu , jos dok je dijete bio majka mu je umrla , pa je i morao nauciti .I  dok jedem prisjetih se prizora iz "logora omarska"onaj momak kad je jeo ci'ni mi se bas grah , grdne rane kojom je on brzinom je'o i pod kakvim pritiskom i strahom i jos sigurno sav pretucen  , i sve mi se to bas danas mulja po glavi .I zar bi mogla vise jesti ,bas i ne volim  grah iz tih razloga , odmah mi prizor pred ocima tih ljudi iz logora, pa i moj prizor iz logora "trnopolje "dok sam bila, ona corba bistra sa kojim zrnom p'senice , ni't je skuhano ni't sta..  I sve mi se to muljalo u glavi , koji dan , obli'h suzama i ovaj decembarski dan ..Bas nista nije kao nekad  ni't c'e  bit' ...Mozda ce net'ko i procitat'.



Decembar 92'ge, i tako svaki  naredni uvjek ce me podsjecati na jednu vrstu slobode, a s'druge strane i tugu , bijes i zalost ....

Tog decembra  dosla je jedna grupa logorasa sa Manjace U Karlovac  , u kojem je i moj tadasnji momak bio tj. sadasnji suprug. Prizor koji sam vidjela tad na HTV i tu radost i te ljude onakve svakakve , prosto da nepovjerujes u sta su se izoblicili i sta su postali. Sutra'dan  spremih  se  i pravac Karlovac, zima hladno,  onaj stari voz nikad da stigne . Tresem se, sto od hladnoce sto od straha koji vec danima vlada mojim tjelom i duhom , sta reci, vidjeti sve te ljude onakve,  nemozes ostati ravnodusan,skoro pa nikog nisam mogla poznati. Jedino sto sam ja trazila tad kao i kad su prvi logorasi dosli iz logora Trnopolje , jest lice moga oca , trazis izmedju svih tih ne prepoznatljivih faca jedno lice i drugo i trece itd.. i ostanes onako zaprepascen , iznenadjen i neznam ni ja objasniti tu emociju koju sam tad dozivjela , zamisljas al nikako da potrefis .. Tog lica nema , nema ni dan danas , pokusavam se sabrati da prepoznam bilo koga. U toj rulji  ljudi onako bezumljeni , neki i sasvim normlni i vecina boze sacuvaj, nadjem onog mog momka, al nevjerujem ni sama sebi ni njemu da je to on .Tom prilikom rece mi ; "znas' davali su nam vitamine C , pa zato sam  ovakav buco ".. Vidim trag cigareta na prstima desne ruke, pitam sta je to ?Rece mi ;pa ja pusim, gledam pa ne vjerujem, pitam opet pa od kad,rece mi on u logoru sam propusio " filter  sto shezdeset" .To je bilo sta sam prvo uocila na njemu  . Tih dana sam bila i sretna i tuzna i bijesna i nespokojna ... Svakako  dalje nastavljam mojom  istragom , raspitujem se kako sta  imal ikakvih informacija o mome ocu jel ga k'o vidi'o , jel bio s'njim itd... Previse malo vremena da doznas cjelu istinu .Neko mi je mozda trebo  reci sta je bilo , al jednostavno znali su sta je i kako je , pa je tu bilo i lazi i neznanja i straha kako cu ja reagovati,  tesko za opisati i reci..Pitam za sve one bezbrojne poruke koje sam slala preko crvenog kriza, zasto mi nisu odgovarali na moja pitanja ?Pitam a'l nikako naci odgovora .



Dok gledam moglo'bi se reci  ta presretna lica  koja su se ponove rodila tog decembra, mene udara moja sumnja i bol , nema meni moga babe ...pa nema ni striceva , pa nema ni tecica , pa nema ni majke ni dida , paa nema nikog od mojih .. I tako se ja sjecam tog decembra, nekom rodjenje, nekom smrt nekom zalost za citav zivot, a valjda je to tako sudbina i sam bog zna sto je..Tog decembra nasla sam  se na raskrscu  ostati  ili ici,   prve moje zrele odluke koju sam morala donijeti ( jos uvijek maloljetna )  ,.Otputovati  negdje daleko u tudju zemlju , bez roditelja , bez para i  volje , koju su nam tad namjestili .Nje bilo lahko , al moralo se.. I danas kao i proteklih godina , decembar bih trebala slaviti kao moju bracnu zajednicu u koju sam  tad stupila, a ja nemam snage ni da se prisjetim a kamoli da mi pada na pamet da je obiljezavam , nekako mi tesko sve to .. datume pamtim i nemogu zaboraviti niti jedan , a'll  jedan zaboravim uvjek nekako me omakne .... bog zna valjda , tek kad dodje kraju stara godina , nampadne mi.. Kako god opet mi je drago zbog drugih jel oni su zasluzili da ga obiljezavaju i da se sa radoscu  kao i tugom prisjecaju tog decembra ..

Svih ovih proteklih  godina je proslo neznam ni ja vise kako ,po nesto sam i zapisala, po nesto i  preskocila, al uglavnom cjelog zivota pratila me nada u bolje sutra,i jedino sto znam za sigurno da mi nedostaju svi oni , i ne samo u decembru , nego uvijek i svagdje u svakom djelicu ovog napacenog zivota.... I kad god bih se nasla pred nekom preprekom , uvjek bih sebi govorila eh da je moj tata ziv bilo bih drugacije....

Jos jedan citat iz Mesine sehare ;

"Nikad ranije nisam ovako mislio, sve se mijenja kad se covjek pomjeri iz ležišta. A ja baš to nisam htijo, ni da se pomjerim iz ležišta, ni da mjenjam ugao gledanja, jer ne bih bio više što sam, a šta bih bijo, to niko ne bi mogao da zna. Možda neko nov i nepoznat, kome ne mogu da odredim ni predvidim postupke.Nezadovoljstvo je kao zvjer, nemocna kad se rodi, strašna kad ojaca."

(Derviš i smrt)

Alma Alić Karabašić

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?