Izdvajamo

Piše: Alma Alić Karabašić

Ona ti je takva


"Ovakva ce te teško zavoljeti, teško ceš joj se svidjeti,
i teško ce ti to ona priznati. Ma i kad prizna,
opet ce ti teško ljubav pokloniti. Ali kad te zavoli,
nece te ovakva, prijatelju, nikad ni prevariti ni iznevjeriti.
Takva ti je ona..."

Koliko  godina  je proslo,
a jos me nije poslo ,vuk samotnjak sam posto Leloo...(otpjeva Dino)
A mene i veceras nesto pritislo, majko.
I dok slusam , koga drugog osim Dine,sjecanja mi naviru, a i subota je ...
Mogla sam ja i do carsije, al  daleko je bogme.
Vjerujem da mi je blize mozda bih opet bila kuci.

Nemam ja bolan ni druga ni drugarice, ostase u onom vremenu.
Od te devedeset druge , nemam skoro nikog.,ma bilo je njih al u sjecanju ..
Nemam , a trebam ja njih, moji su . . . . . . .
Mozda i oni mene ,al et nejam pa sta cu.

Tesko mi je naci nove prijatelje, tesko bolan, a oni su tu u meni ...
Ikad bih koga nasla ,nije to moja raja iz mog kraja, ne kontaju oni mene..
Ja bih cesto pricala o proslosti i zivotu nase carsije...jer  zivim u proslosti ...
dok oni zive nekim novim zivotim , ja sam tu kao neki kip i ne pomicem se dalje od mog..

I eto ti moje sudbine , sta cu kad sam takva , nekakva cudna, niko me ne razumije,
samo oni moji , ma oni moji pravi , al sta cu kad nemam ja njih...a tu su u mojoj zaledzini..
I kad kazem prokleta proslost , zasto bas nama , bas njima , bas vama .. zasto ..
Zasto se cjeli zivot pitamo , zasto uvjek zivimo i pricmo o proslosti ,zasto  morade da se desi ..
Fale oni meni i te kako , fale mi brate , i svakim danom sve vise , fale mi svi oni ,a nema ih ..
Nek mi halale svi al ja nemerem vako vise ... ili cu se predati zivotu i pomiriti sudbinom ili sta!?

I opet slusam pjesmu "ISPOCETKA" I BOG ZNA SAMO DOKLE cu je slusati i ponove sve ispocetka.
I  ovog jutra si otvorila oci kao po kazni...otpjeva  Dino ...
I pocnemo ponovo ispocetka i opet sam  tu na pocetku imam sve i nemam nista...
ali imam njih da se sjetim... I boog zna gdje ce nas odvesti rijeka...
E  moj Dino , ti  pjevas ,  al ja to dozivljavam i prozivljavam vec dvadeset godina ...

I opet ispocetka zapalim cigaru i zaronim u sjecanja . .  i opet mi fali neko da nazdravi sa mnom ,
da se isprica i da zaplace...fali brate al sta cu navikla sam ...zivot je tako htio . . . . . . . . .

Morala sam se  navici na sve , htijela ili ne htijela,
ali kad ti zivot vazda drugi namecu onda si prisiljen a nisi ni svjestan..ma przivjecu ..
Cesto ,a ma bas cesto razmisljam o onom zivotu , koji se ne dovrsi , sta smo sve mogli ,
gdje bi bili i skim i sta bi nam onaj zivot donio, al samo bog zna ...samo on ..

A sa druge strane razmisljam, i sta kad bih  zivjela  ondje gdje sam djetinjstvo provela,
sta bi bilo , kad sam ovakva ,trazim previse , a ono sto je bilo nikad se nemoze povratiti..
Ne merem ja ni tam ni vam , mislim u sebi , nesmijem naglas, cuceme djeca , ma nigdje
meni mjesta nema , ma nema bas  ni't sam  ta'm  ni't  sam  va'm,
cjeli zivot kao putnik ..(otpjeva je Dino)

Ukrado'se nam djetinjstvo , unisti 'se zivote , ljubavi i sve sto je ljudsko,
i kome smo potrebni kao takvi.Cjeli zivot trazim se , ne s'nalazim se , nema 'me , tu sam
a kao da nisam, ljutim se , proklinjem, umirem, nema me, a tu sam kao sjena neceg i niceg.
Eh moja sudbino,cjeli zivot sam trazila za sebe skroviste i kutak , al ne nadjoh nista slicno ..
Ova moja haber kutija me trpi i slusa , jedina koja je tu i kad me svi ostave i zaborave, ona je takva ...

Eh takva sam ti ja , šašava , ponekad kao dijete , a ponekad kao zaljubljenik u sve i nista...

Alma Alić Karabašić

 

Jesen u tudjem kraju

Kisa , kisa  pada kako je dan dugacak.

I dok pada vraca me u jesen u mom kraju.

Bilo je to davno , davno 80ih , kad smo


hodali  po kisi, brisali  sretna lica  i uzivali u jeseni.

Jeseni su lijepe , zbiraju se plodovi prirode, zbiraju

se sjecanja , i sve one jesenje boje..


Kako si tuzna jeseni moja, dok kisa prozore orosi,

kako si tuzna ,kad nisi u mome kraju..

Brisala bih te opet sa lica, trazila bih zrno srece ,

zrno po zrno ljepote jesenje.


Dok jesen zbira svoje utiske, ja se prisjecam

djetinjstva i ljepote rodnog kraja..

Kako si blizo , a tako daleko moj

rodni kraju, pisem ti bezbroj lijepih i tuznih pjesama.


A koliko ti sunca zelim, vjecno bih ti sjalo,

koliko ti ljubavi zelim moja jeseni ..

Tebi , koja si otisla bez moje volje,

tebi kojoj zeljeh sve naj bolje,o jeseni moja,

pisem srcem a ne rukom, jednu pjesmu sa porukom...


Ostavi mi kraj kamina , jednu  sliku ,casu vina

ostavi mi uspomenu da ne gubim nadu.

O jeseni moja ,duga i hladna , lijepa i kisovita ,

puna uspomena ...


I ako sama ostanem, prestacu da vjerujem

u ljubav, prestacu da vjerujem u srecu, prestacu

da vjerujem u tebe i vise te ni spominjati necu ...


Alma Alić Karabašić

 

 

U perverznoj realnosti, dželati i ubice su dobile svoje obilježje i istorijski pomen. Naime, U bivšem Društvenom domu Trnopolje, mjestu gdje se nalazio jedan od najzloglasnijih prijedorskih logora, otvorena je spomen-soba poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske.

Koliko bolestan moraš biti da to uradiš?

Zamislite spomen-sobu posvećenu snagama Vermahta u Mathauzenu ili Aušvicu? Ne možete? Dabome da ne možete. Zato u nas može sve.

Dragan Bursać