Izdvajamo

Piše: Alma Alić Karabašić

Ona ti je takva


"Ovakva ce te teško zavoljeti, teško ceš joj se svidjeti,
i teško ce ti to ona priznati. Ma i kad prizna,
opet ce ti teško ljubav pokloniti. Ali kad te zavoli,
nece te ovakva, prijatelju, nikad ni prevariti ni iznevjeriti.
Takva ti je ona..."

Koliko  godina  je proslo,
a jos me nije poslo ,vuk samotnjak sam posto Leloo...(otpjeva Dino)
A mene i veceras nesto pritislo, majko.
I dok slusam , koga drugog osim Dine,sjecanja mi naviru, a i subota je ...
Mogla sam ja i do carsije, al  daleko je bogme.
Vjerujem da mi je blize mozda bih opet bila kuci.

Nemam ja bolan ni druga ni drugarice, ostase u onom vremenu.
Od te devedeset druge , nemam skoro nikog.,ma bilo je njih al u sjecanju ..
Nemam , a trebam ja njih, moji su . . . . . . .
Mozda i oni mene ,al et nejam pa sta cu.

Tesko mi je naci nove prijatelje, tesko bolan, a oni su tu u meni ...
Ikad bih koga nasla ,nije to moja raja iz mog kraja, ne kontaju oni mene..
Ja bih cesto pricala o proslosti i zivotu nase carsije...jer  zivim u proslosti ...
dok oni zive nekim novim zivotim , ja sam tu kao neki kip i ne pomicem se dalje od mog..

I eto ti moje sudbine , sta cu kad sam takva , nekakva cudna, niko me ne razumije,
samo oni moji , ma oni moji pravi , al sta cu kad nemam ja njih...a tu su u mojoj zaledzini..
I kad kazem prokleta proslost , zasto bas nama , bas njima , bas vama .. zasto ..
Zasto se cjeli zivot pitamo , zasto uvjek zivimo i pricmo o proslosti ,zasto  morade da se desi ..
Fale oni meni i te kako , fale mi brate , i svakim danom sve vise , fale mi svi oni ,a nema ih ..
Nek mi halale svi al ja nemerem vako vise ... ili cu se predati zivotu i pomiriti sudbinom ili sta!?

I opet slusam pjesmu "ISPOCETKA" I BOG ZNA SAMO DOKLE cu je slusati i ponove sve ispocetka.
I  ovog jutra si otvorila oci kao po kazni...otpjeva  Dino ...
I pocnemo ponovo ispocetka i opet sam  tu na pocetku imam sve i nemam nista...
ali imam njih da se sjetim... I boog zna gdje ce nas odvesti rijeka...
E  moj Dino , ti  pjevas ,  al ja to dozivljavam i prozivljavam vec dvadeset godina ...

I opet ispocetka zapalim cigaru i zaronim u sjecanja . .  i opet mi fali neko da nazdravi sa mnom ,
da se isprica i da zaplace...fali brate al sta cu navikla sam ...zivot je tako htio . . . . . . . . .

Morala sam se  navici na sve , htijela ili ne htijela,
ali kad ti zivot vazda drugi namecu onda si prisiljen a nisi ni svjestan..ma przivjecu ..
Cesto ,a ma bas cesto razmisljam o onom zivotu , koji se ne dovrsi , sta smo sve mogli ,
gdje bi bili i skim i sta bi nam onaj zivot donio, al samo bog zna ...samo on ..

A sa druge strane razmisljam, i sta kad bih  zivjela  ondje gdje sam djetinjstvo provela,
sta bi bilo , kad sam ovakva ,trazim previse , a ono sto je bilo nikad se nemoze povratiti..
Ne merem ja ni tam ni vam , mislim u sebi , nesmijem naglas, cuceme djeca , ma nigdje
meni mjesta nema , ma nema bas  ni't sam  ta'm  ni't  sam  va'm,
cjeli zivot kao putnik ..(otpjeva je Dino)

Ukrado'se nam djetinjstvo , unisti 'se zivote , ljubavi i sve sto je ljudsko,
i kome smo potrebni kao takvi.Cjeli zivot trazim se , ne s'nalazim se , nema 'me , tu sam
a kao da nisam, ljutim se , proklinjem, umirem, nema me, a tu sam kao sjena neceg i niceg.
Eh moja sudbino,cjeli zivot sam trazila za sebe skroviste i kutak , al ne nadjoh nista slicno ..
Ova moja haber kutija me trpi i slusa , jedina koja je tu i kad me svi ostave i zaborave, ona je takva ...

Eh takva sam ti ja , šašava , ponekad kao dijete , a ponekad kao zaljubljenik u sve i nista...

Alma Alić Karabašić

 

Jesen u tudjem kraju

Kisa , kisa  pada kako je dan dugacak.

I dok pada vraca me u jesen u mom kraju.

Bilo je to davno , davno 80ih , kad smo


hodali  po kisi, brisali  sretna lica  i uzivali u jeseni.

Jeseni su lijepe , zbiraju se plodovi prirode, zbiraju

se sjecanja , i sve one jesenje boje..


Kako si tuzna jeseni moja, dok kisa prozore orosi,

kako si tuzna ,kad nisi u mome kraju..

Brisala bih te opet sa lica, trazila bih zrno srece ,

zrno po zrno ljepote jesenje.


Dok jesen zbira svoje utiske, ja se prisjecam

djetinjstva i ljepote rodnog kraja..

Kako si blizo , a tako daleko moj

rodni kraju, pisem ti bezbroj lijepih i tuznih pjesama.


A koliko ti sunca zelim, vjecno bih ti sjalo,

koliko ti ljubavi zelim moja jeseni ..

Tebi , koja si otisla bez moje volje,

tebi kojoj zeljeh sve naj bolje,o jeseni moja,

pisem srcem a ne rukom, jednu pjesmu sa porukom...


Ostavi mi kraj kamina , jednu  sliku ,casu vina

ostavi mi uspomenu da ne gubim nadu.

O jeseni moja ,duga i hladna , lijepa i kisovita ,

puna uspomena ...


I ako sama ostanem, prestacu da vjerujem

u ljubav, prestacu da vjerujem u srecu, prestacu

da vjerujem u tebe i vise te ni spominjati necu ...


Alma Alić Karabašić

 

 

"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

26.05.2017. god.