Piše: Emina Modronja

Tako živiš negdje, na kraju svijeta, pod nekim drugim nebom, navikavaš korake i govor na nešto drugačije. Okupiran si nekim obavezama, poslovima. U minutu sve mora biti gotovo i sređeno i ti moraš biti i gotov i sređen i još ostati nasmijan u svemu tome. Vuku te na milion strana a ti pokušavaš bar malo vremena da ukradeš za sebe pa da dušom odahneš. Umori se insan ali teško da se nekome možeš pojadati, jer u ovom vremenu malo je insana koji će te shvatiti prije nego te osude. I žuriš za životom, trčiš dan za danom. I pojavi se pandemija. I zaključa te u kuću i tad imaš vremena. I shvatiš da sve te obaveze za kojima trčiš mogu da čekaju.

A onda se sjetiš nje. Kroz tijelo ti prođe milion struja koje te istovremeno griju i hlade. Pa se sjetiš zagrljaja, topline. I može te na svijetu zagrliti bezbroj osoba ali niko kao mati. Njen miris i dodir na svijetu ne može niko da zamjeni.
Evo opet je Ramazan mati. A ja nisam s tobom. Kako da ti kažem jedina moja da mi je teško a da te pritom ne nasikiram. Kako da ti kažem da me sjećanja na tebe stežu sve jače i jače.
Znam majkaro moja mila u koliko sati ćeš me nazvati svaki dan, znam majkaro i šta ćeš me pitati. Znam mati i da ovaj put moram da odglumim. I da sam uredu i da je sve uredu i da ne treba da se brineš.
Ti si me rodila i znaš me u dušu, ako uzdahnem glasnije, upitaš me šta mi je. Znaš i sama mati što uzdahnem. Ali razgovor o tome ne nastavimo, jer boli i tebe i mene. Promjenimo temu.

Pokazuješ mi neki dan pogaču što si napravila pred Ramazan za potkriže. Pokazuješ mi svoj drveni šporet. Na njemu neke šerpice. U njima ono što ni jedan restoran na dunjaluku napraviti ne može. Osmijehuješ mi se i pričaš šta si sve posijala u bašti, odmah tu uz kuću. Pričaš mi šta si sve kupila u čaršiji i koga si sve vidjela. Izmamiš mi mati osmijeh na lice.

A onda kad se razgovor završi ja bacim telefon i zarijem glavu u jastuk. Ne želim da me iko vidi ovakvu jer svako ima svoje mišljenje i svi bi da ti diktiraju životom. Ja sam tu gdje moram biti. I ne tražim da me neko razumije. Tražim da plačem kada mi se plače i da me tada niko ne dira. Ima dana kad ne želim ni savjet, ni rame za plakanje, ni filozofa da mi kvoca. Pustim suzu jer znam da sam živa.

Zahvalim se Bogu što prošli Ramazan dočekah s vama mati kod kuće. Što imadoh priliku vratiti film unazad i proživjeti jedan mjesec mladosti i onih naših zajedničkih Ramazana. Ali Boga mi stegne me u prsima kad pomislim gdje sam sad i gdje ste vi. I kad pomislim da su nam džamije prazne i da nema teravija svaku noć, ni ovdje ni u Bosni niti bilo gdje u svijetu. Niti zajedničkih iftara. Istina je kad kažu da ne znamo šta imamo dok to ne izgubimo. Evo meni čak nedostaju i ove moje nane iz džemata i onaj njihov osmijeh kada te sretnu u džamiji. O mati kako mi sve ovo teško pada.

Ne bih ja mati ni bila ovakva da me ti tome nisi učila, da me nisi vodila u džamiju i trudila se da što više znam. Ne bih ja mati pravila somun da me ti tome nisi naučila, ne bih ni halvu da kuća zamiriše. Mati.
Predeverala si ti s nama svašta. Sjećaš li se onih prvih ramazana poslije povratka u naše selo? Tad ni džamije nismo imali, samo gornji sprat džamijske kuće i silnu želju da teraviju klanjamo zajedno. Onim seoskim putem bi krenule nas dvije, babo i onda bih do džamije nakupili jos djece, omladinaca, još po neku nanu iz sela. One bi u džepovima svojih pletenih jeleka nosile bombone samo za nas, da nam omile odlazak u džamiju. Pa bi pričale šta je koja spremala za iftar, pa čime će sehuriti. Savijala si nas kao ptičiće i pripremala nas za let. Da jednom kad poletimo iz tog toplog gnijezda sa sobom ponesemo lekciju učenu od malih nogu. Nije kod tebe bilo neke silne priče, nego gledaj šta mama radi pa i ti za njom. Bila si mati u pravu. Možeš pričati satima, dijete opet radi ono što vidi.
Ono tvoje buđenje na sehur kuckanjem oklagijom od plafon bilo je efikasnije nego bilo koji alarm. Uvijek na vrijeme. Soba topla, sofra puna a ti nasmijana. Guraš onu hranu pred nas i tjeraš nas da što više pojedemo. Kahvu bi nam napravila i govorila da popijemo po veliku šolju da nas glava ne zaboli. A za iftar bi ugađala svakome posebno. Ko šta voli samo kaže i ti spremiš.

Viđala bih te s tvojim Mushafom i onim tvojim plavim naočalama kako sjediš u onoj sobi do puta i učiš tiho. A ta tvoja soba do puta kao muzej. Sve oprano i ispeglano. Tvoje heklanje kao snijeg bijelo, posteljina zategnuta, tepih sija, store bijele na prozorima, u ćošku tvoja mašina za šivenje. Na tebi bijela šamija i ona lijepa haljina što ti davno neko s Hadždža donese.
Ma ne volim mati ovu novu modu. Volim ono što si ti imala u kući. Želim mati da imam sobu istu kao tvoja i ja želim da sam ista ti. I da se smijem kao ti i da sam uvijek raspoložena i da sam skromna a džometna baš kao ti.

Ne jadam se ja. Hvala Bogu. Ali stegnu me ova sjećanja. A mati. Kada bi ti meni ovako nešto ispričala moje suze bi potok kristalni napravile. Znam mati da i tebe sjećanja vuku i bole. Ali ti ne pričaš puno o tome. Ti se mati bojiš da nas ne rastužiš pa mi zbog toga pričaš i o bašti i vremenu i kako je komšiluk. Ti nekako s vedrinom na licu pitaš šta sam pravila jesti i kako su djeca i odem li gdje. Ti vješto prekrivaš ono što nas obje boli. Znam samo kad spomeneš onaj jorgan koji je nas troje pokrivao, mene stegne u duši. Jer pokrivam i ja sad dvoje malih, znam mati o čemu pričaš.

Svaki Ramazan je mati ovakav. Nostalgičan. Trudim se mati da ti ne zafali ništa ali ono što ti najviše fali to ne mogu da ti pošaljem. Danas mi govoriš koliko si sretna što sam sebi rodila ćerku. Znam mati na što misliš. Imaću i ja nekoga kao što si ti imala mene i ja tebe.

Iskušenje je sve ovo mati draga. Sabur. Nema nam druge. Ali eto onako kažem. Olakšam malo dušu. Sjećanja me vuku pa i ne osjetim da sam ovdje. Ja sam u mislima s tobom. Mirišem te ružo moja.
A ti. Upališ video da me vidiš. Pa me onda mati nježno upitaš hoću li doći, kad ću doći. A ja se nekako izborim s riječima pa kažem da sam skoro bila. A ti dodaš da si nas se već poželjela. I mi smo tebe i mi bi željeli kući što prije. Čak i djeca ovih dana spominju Bosnu često, te prepričavaju svoje dogodovštine, te gdje će ko spavati kad odemo, pa se sjete bajramskih paketića.
Pitaju i oni kad ćemo u Bosnu. Pitaš i ti. Pita i babo. Pita i rodbina. A ja gledam u prazno. Niti znamo koliko će ovo trajati niti kad ćemo kući. A želja mi je mati. Da se probudim a znam da si ti kraj mene. I čujem onaj cvrkut ptica i osjetim miris kahve. I ugledam tebe kao pomalo smrknutu dok me u osam sati ujutro pitaš jel se do podne spava. A ja kao protestujem pa ti kažem:¨Brate mama pa nema još ni osam.¨

Emina Modronja