Piše: Semira Jakupović

Magla visi
Nad zanosnim bosanskim rijekama
I djelic sunca proviruje
Iza gustim orahovih zavjesa.
Ja odlazim placna,
Neispavana
I pitam sebe,
“Dokle tako,
Ti, duso neiscjeljena?”

Smjenjuju se putokazi,
Granice, drzave i gradovi,
Na drumu bez kraja
Sto ljude I rastavlja I spaja.
Ruka visi u zraku

U meni nispusten vrisak
Jos jednom  moram
Pokazati da sam hrabra
A bol se scucurila
U najtamnijem kutku srca
I ne popusta

A mislih
Da ce godinama biti lakse

Ja odlazim
Svake godine
Sa novim dilemama
Nisam dovoljno ljubila,
Grlila, voljela,
Svoje najmilije,
Trebalo je jos malo vremena
A sada je kasno….

Iza mene ostaju prsti sto masu u zraku
I maramice upijaju
Potoke suza nepresusnih
Tako bih se rado vratila
Te ruke pomilovala
Te suze obrisala
Ali ici moram.

Vec su seodavno  izgubili iz vida
Obronci Kozare
I staze posute
Sjecanjima iz djetinjstva
Ostaje samo
Tuzna uspomena
Koju cu izvlaciti iz sahare bola
I lijeciti nostalgiju.

“Ko ziv, ko mrtav do godine,”
Svak put govori moja mati
I u tisini pati
I moli Boga da joj djecu
Na kucni prag vrati.

O, duso, neiscjeljena,
Ima li za tebe spasa?
Dok lutas
Izmedju zemlje rodjenja
I zemlje zivljenja.

Kozarac, august 2013.
Semira Jakupovic