Piše: Alma Alić Karabašoć

Tog dana 14. junskog, te devedeset i druge,kiša je padala,vrijeme ručka(ko je imao), došli su u zaseok Balići, gdje smo bili izbjegli, ta četnička vojska, istjerala nas u roku pet minuta.Napuštaj sve i kreći.Kuda i gdjje nezna se.Ostao je šporet nalozen, i pita zeljanica u rerni.Kiša je padala, a mi u koloni sa par stvarčica u ruci, pred puškom i put Trnopolja.Dolazeći kod logora Trnopolje, dočekali su nas četnici ispred 'stočnog voza' i jedan poseban četnik koji je nosioo hodzinu ahmediju na glavi.Tog dana smo posljednji put i neznajući da će biti posljednji, ostavili rodni kraj, mahalu, očeve, majke ,dide, amidze, sestre , braću, familiju, prijatelje i komšije.Ostavili ono djetinjstvo i jedan život, onaj život..Prvi puta kroćih u 'stočni voz", vagon pun natovaren mojih komšija.Da put bez povratka, put ka Doboju(nismo znali,dok nismo stigli),put u nepoznato, živ il' mrtav.Preživjeli smo konvoj etničkog čišćenja,preživjeli most na rjeci Bosni.Preživjeli dječije strahove, patnje, neimastinu, glad ...preživjeli..Jedan od onih urezanih sjećanja tog dana i noći ,bio je i onaj "ajvar" iz 'mohunine trgovine', mama i strine su ga uzele u obilasku zadnjeg puta,odlazeći tražiti ostatke hrane..Taj ajvar i par kriški kruha, spasio nam je život.
Pa i ona "rangica, ^nakupljene kišnice" ispružene ruke kroz prozor voza..A bilo je toga još, drugom prilikom..
Samo su dio tog 14 junskog dana, te devdeset i druge..

Alma

Mladost više doći neće , nema prošlih dana ..