Piše: Delkić Midheta

Sumoran i maglovit decembarski dan. Baš jedan od onih koji vas tjeraju da ležite i razmišljate o svom životu, da sumirate makar posljednjih deset godina svoga života. Koliko ste htjeli, mogli i zaista učinili? Jeste li mogli i trun više u današnjem svijetu punom anarhista, fašista, nacionalista? U svijetu ratnih zločinaca, povratnika, izbjeglica? U svijetu licemjera, kvazi vjernika i bezgriješnih vođa željnih vlasti i narodnih para? U svijetu ratnih i političkih profitera? U svijetu materijalista i ličnih interesa?

Jeste li se nekad našli pred zatvorenim vratima? Bilo kakvim vratima koja su se zatvorila za vas i zapravo vas natjerala da sa „one“ druge strane stanete, udahnete čist zrak koji inače niste već dugo osjetili da ulazi kroz vaša osjetila i zapravo osjetite da ste napokon slobodni.
Slobodni da počnete svijet oko sebe posmatrati iz nekog drugog ugla, slobodni da ponovo dišete punim plućima i da se konačno probudite iz dugog zimskog sna u koji ste zapravo upali? Slobodni da se izvučete iz čahure u koju ste se, u želji da date svoj doprinos boljem sutra, učahurili toliko čvrsto da ste postali prijetnja nekim (ne) ljudima, željnim vlasti.
Zatvorena vrata ne znače uvijek kraj neke životne priče, ne znače uvijek kraj vašim snovima i vašim idealima. Za ideale se uvijek moralo boriti. Ovoga maglovitog decembarskog dana postavljam sebi i vama pitanje:postoje li uopšte još ideali za koje se vrijedi boriti?

Jer, previše je pokvarenih sitnih duša željnih da ostvare samo svoje lične interese manipulišući mase bezazlenih i neiskvarenih ljudi. Svakoga dana svjedoci smo sve više zatvorenih vrata.Kuće koje su do juče s ljubavlju i entuzijazmom građene ostaju puste i same, a njihova vrata zaključana. Naš grad je postao grad usamljenih ulica i pustih mahala. Naš grad je postao grad političkih moćnika velikih apetita koji ne biraju sredstva da dođu do svojih pokvarenih ciljeva.
I dok se u cvjetnjaku, nedavno opet procvjetale ruže sve jače njišu od hladnoće, prkoseći vremenu ponovnim cvjetanjem u novembru, gledajući veliki transparent na kući preko puta na kojem piše da je, nakon mnogo povratničkih želja i neostvarenih snova sada na prodaju, sloboda mi poručuje da iza svih zatvorenih vrata čekaju nova vrata koja treba otvoriti.

A za njihovo otvaranje, osim čarobnih riječi potrebna je snaga. I baš poput ruže koja cvjeta u novembru i prkosi vjetru svojim žutim cvijetom simbolizujući snagu da ništa nije nepromjenjivo, da behar nije samo u proljeće, znam da se vrijedi boriti za ideale koji se zovu ljubav, mir, sloboda, pravda.
Pravda je spora ali nikad ne kasni. Njena vrata nikada ne ostaju zatvorena a njena snaga je nepobjediva. Zbog toga, ovoga decembarskog dana, u mjesecu borbe za ljudska prava, nakon zatvorenih vrata iza kojih caruju neljudskost, stid i sram, otvaram nova vrata i pozivam sve vas kojima su se neka vrata zatvorila da hrabro idete dalje jer nema tih vrata koja ne može otvoriti ljubav.
Ubacite se u petu brzinu i nedajte da zlo pobijedi!

mojprijedor.com