Odlukom Ujedinjenih naroda od 4. decembra 2000. godine, u cijelome svijetu 20.juna 2001. počeo se obilježavati Svjetski dan izbjeglica. Svjetski dan izbjeglica obilježava se s ciljem podizanja svijesti o teškoj situaciji u kojoj se nalaze ljudi u cijelom svijetu koji su prisiljeni napustiti svoje domove, najčešće iz ratom zahvaćenih prostora. Broj izbjeglica u svijetu kontinuirano raste, a prema UNHCR-ovom izvještaju danas brojimo 65,6 milijuna prisilno raseljenih osoba.

20.juni je Svjetski dan izbjeglica. Svi smo prošli taj težak i mukotrpan put, a sjećanja su teška.
Ova pjesma je moj mali doprinos tom obilježavanju.

ŠTA ZNAČI BITI IZBJEGLICA?

SEMIRA JAKUPOVIĆ

Povodom 20. juna, Svjetskog dana izbjeglica

Biti izbjeglica znači

Krenuti na put bez povratka

Umjesto kupea dostojna čovjeka

Voziti se u hajvan-kolima

Pokupiti prnje u zavežljaj života

I pitati druge znaju l’ šta je grehota

I tražiti kuću ispod plava neba

I misliti , “samo život imam jedan,

Ne treba mi ni on tako bijedan”

Biti izbjeglica znači

Živjet u kampu, sa hiljadama duša

Satima čekati u redovima bez kraja

Vidjeti kako kraj se s krajem spaja

Pokrit’ se sa grubim, sivim dekama

Spavati na tvrdim, vojničkim krevetima

Stajati strpljivo pred istruganim kazanima.

I sanjati neki bolji svijet

Biti izbjeglica znači

Biti čovjek bez adrese

Stalno gledati preko ramena

Osjećati kako ljudi gube sažaljenja

I gledaju te kao nužno zlo

Dok tebi se gubi

Pod nogama tlo.

Biti izbjeglica znači

Seliti se od mjesta do mjesta

Sreću svoju tražiti na spiskovima bez kraja

Sa željom da te s tvojim nekim spoje

Ili da ti po svom sreću kroje

Zaštitni znak nam postade

Karirana kesa

Da se usput nađe

Ono malo bijede

A glavu prošaraju

Mladalačke sijede.

Gdje je početak kraja

gdje se to nada s očajem spaja

da li Uzvišeni, čuješ molitve naše

da li ikog naše napaćene duše plaše

Da li u oblacima

Dok plovimo u susret nekoj boljoj sreći

Da li na beskrajnim putevima

Dok plačemo, dok odlazimo daleko,

Dok se od majke zemlje odvajamo

Da li na talasima mora

Dok nas kida bol i morsko ludilo

Da li nas sreća čeka negdje tamo

Dok strašljivo hodam ulicama novim

I molim Boga da se ne izgubim

ne divim se blještavim izlozima

I klanjam se nesrećnim prosjacima

Da li su i oni neki od nas

Dok slušam neki nerazumljiv jezik

I klimam glavom kad mi ništa nije jasno

Promiču pored mene ljudi bezbojnih lica

Prolaze ravnodušno ,

Možda su i oni bili u koloni izbjeglica

Ćudnog li svijeta, mislim,

Ovdje niko ni za kog ne haje,

Kako li ću preživjeti život bez Bosne svoje,

Koliko će dugo sve ovo da traje

Zrak smrdljiv steže I ne čuju se pjesme ptica

Umor me smara, a ne želim se

U sobu bez topline vratiti

Ni u snu ne pomišljam

Da ću se jednom sa ovom tuđinom pomiriti

I sanjam tebe, o majko moja,

Kako me jedva iz ruku puštaš

A ništa mi bolje ne možeš dati

Tvoj pogled govori, idi, spasi se

A suze u očima, što brže vrati se.

Nema nikog da sa njim kahvu popijem

Ipak,noću se snovima o povratku opijem

1993.