Izdvajamo

Danas nisam u svome rodnom Kozarcu, ali u mislima sam sa porodicama zrtava kojima je klanjana dzenaza. Da im dragi Allah podari dzenet, a porodicama sabur. Dvije pjesme, moj skromni doprinos ovom tuznom danu.

Semira Jakupović


KAD UMRE ČOVJEK Semira Jakupović

Kad umre čovjek

Priroda to predosjeti

Sunce prije zalaska

Za oblake se sakrije

Obuzda svoje srećno lice

Da tužnom ništa nažao ne učini

Da grešku iz nehata ne počini

I zbog toga se gorko kaje.

A koliko su puta

premještene kosti ljudima

kojima dženazu danas

Nakon dvadeset I osam godina klanjaju

Koliko su puta suze orosile žalosno lice

Koliko su puta na grane sletjele crne ptice

Kolike su tajne zadržale

Bosanske stijene i oštre litice

I vode nabuhle noseći mrtvaca.

Kada je glas bio brži od ptice

Kada je zauvijek zaledio

prestrašene majke lice

Kada je vrijeme zatvorilo korice sretne bajke

O nekom ko se na bijelom konju

Nakon mnogo godina iz mrtvih vratio.

Kada umre čovjek

Nebo uvijek suzu za njim pusti

I molitvu tiho u sebi izusti

I drvo svoju kosu raspuštenu

Do zemlje crne pogne

Moleći Svemoćnog da im pomogne.

Šačica kostiju najzad će smiraj naći

I ljudi će još dugo za njima plakati

I kose sijede od brige čupati

I ti ćeš, kišo, što danima padaš

Svjedokom ove tuge biti .

Vremena što prolaze

Žalost neće učiniti manjom

Svjedočiće nišani bijeli

O zločinu učinjenom ljudskom rukom.

I pitanje bez odgovora

Sigurno će još dugo bez odgovora biti

Nečovjek će se iza svog nedjela

Vjerovatno kriti

I život provesti u samoobmanjivanju.

 

KORIĆANSKE Semira Jakupović


KORIĆANSKE Iako umrtvljeno tijelo

Duša ipak oživljava

Uz obecanje onih moćnih

Da dolazi spas.

Želja za slobodnim, beskrajnim prostranstvima

Bi od razuma jača

Uz slijepa vjerovanja i obećanja

Oni žurbom na put spasa krenuse.

U mislima se počeše smjenjivati slike,

Zagrljaji, raširene ruke u susret

Najdržima hrle

I u toj kratkotrajnoj, nestvarnoj sreći

Prekinu ih HITAC , ja tu stojim

I pitam se koliko je tanka linija

Sto nas od smrti razdvaja.

DANAS tu stojim nijemo

Suze tu nečujno teku

I slijevaju se u od bola satkanu rijeku.

Ma, kakva hrabrost !!!

Tu mogu plakati do mile volje

Ali niko vise u zivot vratiti nece

One zlatne mladice sto vjerovase u bolje.

Zar sam toliko slaba i nemoćna

Pa ne mogu vjerovati u bolest ljudskog uma .

O čemu su mislili?

Da li ih je bilo strah?

Da li su znala da idu u smrt?

Ta nevina, draga bića

Što danas su samo rijetki ostaci

Što podsjećaju na kamen.

Bacih i ja konačno

Tu ružu bijelu.

Dugo oklijevah

Ne želeci se pomiriti s tom užasnom smrću

Znam, nisam više dijete i ne mogu

Vjerovati u bajke sa sretnim završecima

Željela bih vjerovati da su umrli bez muke

O, kako se neko može igrati Boga

I uzimati tuđe sudbine u svoje ruke.

Nemajući trun humanosti bar

O, spavajte snovima pravednika

Vi ,zlatni mladići

I primite moju suzu

I bijelu ružu na dar.

Posvećeno svim žrtvama logora koji život izgubiše na Korićanskim stijenama na Vlašiću 21.08.1992.

Ubili mi dajdu, ubili i njegovog sina. Ubili sve moje jarane, komšije,prijatelje. Zapalili moju kucu, a i kuce svih mojih dragih. Silovali naše majke,sestre, rodice,žene.

Necu i ne mogu im ni  oprostiti ni zaboraviti.

Ali eto život je kao rijeka,tece i ne zaustavlja se.