Daleko sam, i u vremenu i u prostoru, daleko od svoje kuće.

Zima je, bijela masirača zamirisa, zagolica usta željne slatkoga. Ljudi prolaze, selam i merhaba, i sabah hajrula. Zahladilo ovih dana, izgleda i zemherir se sprema. Pitaju mnogi sve, za mnoge, đometan narod to je, bio i ostao, jer đometluk se s dušom rađa, ne kupuje se.

Živi insan danas u mnogome izobilju, živi i tu i tamo, dođe i ode, kako kome prahne, živi za danas i sutra, za bolje svoje, što svrha i jeste, al' nekako, čini mi se, zaboravi na prošlost, ne one patnje, to niko oteti ne može niti promijeniti na druge strane, nego sjetit' se radosti onda kad insan još nevin bio je.

 I danas ima oluja, koje preko Kozare slete, al' kao da i one začuđene ostanu, kome sijeno da prevrnu, kuruz da polome, bandere da slome, i djecu i staro u budžake neke kuće od ćerpića da ućeraju, i onu bijelu masiraču, napokon, da nane u šporet stavi, pa i ona oluja miris rahatluka nek malo osjeti.

 Kao i uvijek, ostanu samo sjećanja, nekad je čovjek hodao dugo da vidi svoga, sada uz sva pomagala neki u suprotnom pravcu voze samo da svojima ne kaže selam i merhaba, a naša prošlost, naš đometluk utkan u vjeri, nam to brani jer doći će sutra kad ćemo sami ležati u boli, željeti da nismo skrenuli onda kad smo izbora imali.

I tako vrijeme vrti dane, daleko sam od svoje kuće, avlije, grožđa, bašće i bunara slatke vode, daleko od ezana smiraja i pokajanja.... daleko u ovom vremenu i mjestu. Zima je, negdje, i hladno je... drugdje je toplo, al' kao da oluja sprema se, ne vidim Kozaru, ali tu je, kroz misli i moji najmiliji su tu, sjedimo uz masiraču, onu bijelu, i šećer, i vani dok puše unutar duše još miriši prošlost; i dova sama tako slatka postane.

Elvis Deumić